2bgay blog

Ponekad žaljenje za zaboravljenim subotama, zbog prekomjernog uživanja u alkoholu, požalimo što ih se sjećamo. Ja osobno subote ne zaboravljam, najčešće se dogodi da se sjećam i više toga nego se doista dogodilo. No nažalost, jučerašnje večeri sjećam se dobro i doista se sve dogodilo.

Dakle, nedavno sam izašao sa likom, u šetnju. Prva u životu, a osobno mi je koncept besciljnog šetkaranja glup. Pričali smo, zezali se, on ispričao kako je maloprije prekinuo dugotrajnu vezu s dečkom, ja slušao kako je on maloprije prekinuo dugotrajnu vezu s dečkom, no ja nisam ništa pokušao, jer… Je on maloprije prekinuo dugotrajnu vezu s dečkom. No ipak je sve lakše reći mobitelom u mobitel, pa smo otišavši svaki u svoj topli dom tijekom dopisivanja shvatili kako se obojica lupamo po glavama što nije bilo… Nečega.

Dogovor je pao. Subota. Javit ćemo se jedan drugom. Priznajem, bio sam nestrpljiv, ipak apstinencija čini gluposti. A i korizma. Više prikladno odabrana nego zbog vjerskih razloga koji su mi ravni temperaturama u Sibiru. Uglavnom, on bi mijenjao plan, da se možda nađemo. Možda. E pa Johnny je dao do znanja da ne prihvaća ne kao odgovor. Našli smo se. Zabavili. On je potom otišao svom društvu, ja svom. Svi sretni, svi zadovoljni, zar ne?

Ne baš, ajmo malo rewindati cijelu situaciju. Otišao je društvu koje je homofobno. I koje zna za mene, kao i većina ljudi koje znam. To sam naravno saznao između izmjenjivanja nježnosti (čitaj: pružanja zabave). Dobio je što je htio (ne baš, nisam taaako lagan), ohladio se i cijelu večer raspravljao o malom pederu što on naravno nije. Ni drugo, a nažalost ni prvo. Baš.

Ovo nije nikakav edukativan post, samo nešto da razbije monotoniju i ustajalost.

Pozdrav

Kao srednjoškolac pisao sam osobni dnevnik. Obzirom da tada nisam imao gdje sakriti ili zaključati bilježnicu pisao sam ga na kompu i štitio svim mogućim lozinkama. Mislim da je to bilo čak i vrijeme kada sam podosta toga naučio o zaštiti datoteka. :) Pisao sam fakat hrpu stvari i da je netko nešto pročitao mislim da bi bio šokiran. Napisao sam stvari koje nikada u životu nisam rekao prije, a neke niti danas nisam dao ljudima na znanje. Pretpostavljam da taj dio osobnosti nitko od nas ne pokazuje ljudima, ali ona tamo duboko u nama postoji. Ono što sam naučio dok sam pisao taj dnevnik je to da sam se ponekad stvarno olakšao pisanjem nekih svojih gledišta. Rijetko u životu možemo naći nekoga tko bi nas u potpunosti slušao i shvatio naše probleme. Nije da je dnevnik osoba, ali obzirom da se u njemu svašta može napisati mislim da je stvarno nešto što bi trebalo posebno paziti i čuvati jer kad bi netko pročitao sadržaj ostali bismo jako povrijeđeni.

Sada dolazimo i do razloga pisanja ovog posta - počeo sam opet pisati dnevnik. Ovaj puta ga pišem u klasičnom, papirnatom izdanju. Doduše, sada ću se morati snaći s novim načinima zaštite i sakrivanja, ali odlučio sam za svaki slučaj napisati na prvu stranicu kako, što god netko pročitao unutra, ja ne odgovaram za duševnu (ili bilo kakvu drugu s strane) bol uzrokovanu saznanjem nekih stvari koje ipak odlučujem zadržati za sebe. Također kako ne namjeravam razgovarati o tome što je netko pročitao unutra, a čini mi se da rijetko tko ne želi komentirati nešto što je novo saznao. Iako možda ovo nekima koji sline za doznavanjem tuđe privatnosti ne predstavlja ništa, čini mi se da bi ipak većinu ljudi moglo zaustaviti od daljnjeg čitanja. No, ostaje da vidimo. :)
Kako sam krenuo čitati dnevnik? Pa, počeo sam gledati seriju “Taken”. Inače sam je prije gledao, ali nisam uspio odgledati do kraja pa sam si sada nabavio svih deset epizoda i gledam ih polako. Mala Allie piše svoj dnevnik i potaknula me na pisanje mojega. Prisjetio sam se pisanja svog starijeg dnevnika koji je fakat imao puno stranica. Ne sjećam se više kolko, obrisao sam ga u potpunosti. Malo mi je to teže sjelo, ali sam preživio. Poslije kako sam razmišljao o tom pisanju dnevnika bacio sam se u potragu za nekom lijepom bilježnicom u koju bi pisao dnevnik, nisam uspio naći ništa preko weba, ali sam zato našao nekoliko zanimljivih tekstova o pisanju dnevnika. Između ostaloga, nalazili su se savjeti kako pisati dnevnik. Savjetuje se potpuno otvaranje bez razmišljanja o tome tko bi ga mogao pročitati jer se jedino tako možemo smiriti. Također je preporučeno pisanje o sebi u trećem licu kako ne bismo proživljavali ponovno spomenute događaje (pretpostavljam da se mislilo samo na loše događaje). I blog se ne smatra dnevnikom jer se on piše kako bi ga drugi čitali.

Zaključak, dnevnik je super stvar i svako bi ga malo trebao pisati. Posebno vjerujem da zna biti koristan našim potomcima ili nasljednicima (kako god) koji bi mogli imati malo uvida u naš život. Prilično je uzbudljivo kad primete u ruke nečijii tuđi dnevnik, a zamislite koliko je tek uzbudljivo kad primite u ruke nečiji dnevnik tko je živio davno prije nego ste se vi možda i rodili. Primjerice Ana Frank, curica koja je pisala dnevnik za vrijeme drugog svjetskog rata o svojem životu i odrastanju u skrovištu koje su njeni roditelji s još nekom rodbinom napravili kako bi se sakrili od Njemaca jer su bili židovska obitelj.

Misao dana: Da bi bio sretan moraš se izražavati slobodno.

S obzirom da sam primjetio da su još neki ljudi koje pak dosta drugih ljudi opisuje svim riječima iz gornjeg naslova počeli čitati ovaj blog, a kako sam i u vječitoj nedoumici što li sam sâm od gornjega (ako uopće išta), imam potrebe, nakon određene stanke, za još malo introspektive i filozofskog promišljanja.

No polako. Krenimo od konkretnog. Slikovito objašnjeno, nakon ”blow, blow, overblow - burst” sukoba s predsjednikom drage nam Udruge - koji inače prema ocjenama mnogih odbija svojim autoritetom potiho suradnike od sebe - ja sam se usudio napraviti skandal u obliku objavljivanja neopozive ostavke s vodećih pozicija svekolikom članstvu, te ih time, navodno, mnogo uznemirio - kao rješenje svojedobno mi je skoro pa naređeno povlačenje ostavke i isprika članstvu. Zadnjih se dana ipak, čini mi se, ploča ponešto mijenja. Više me se ne optužuje, barem ne izrijekom, za zakulisne igre i orkestriranu destabilizaciju Udruge, jer se, vidi čuda - mojim uzastopnim, katkad doduše i ostrašćenim argumentiranjem i dokazivanjem - ukazalo i najnevjerljivijim tomama da tome i nije baš tako kako su si oni iskonstruirali u svojim vizionarskim glavama.

---

Stop. Ispočetka. Neću brisati ali neću ni nastaviti. Dosta je bilo negativizma. Proglasite me ludim zbog salto mortalea :)

---

 Šapuću ptičice da u Varaždinu postoji grupica gej ljudi koji se sastaju i promišljaju o gej temama, imaju čak i neke aspiracije ući u aktivizam, pa bih ih molio da ako ovo čitaju da mi se jave.

Gledao sam Čehoka na YouTube-u maloprije (Nedjeljom u 2) kako konstruktivno i kohezivno nastoji djelovati iako ga mnogi blate i vrijeđaju. Čovjek trpi. Pa vragu, mogu i ja malo onda valjda. Voli Varaždin i on mu je na prvom mjestu, iako ne zanemaruje ni Hrvatsku, odnosno društvo u cjelini. Misli da je u datim okolnostima vrednije biti gradonačelnik nego ministar. Neki kažu sebično, izgubio bi bazu kad bi otišao iz Grada. Želi biti, u neku ruku, moralna vertikala, pa si na neki način uzima za pravo da bi se trebao svidjeti svima.

Ali, sto ljudi, sto ćudi. I ja sam znam nekad dati cijelog sebe za nešto. Pomaknem brda i doline i iznenadim sve oko sebe rezultatima, jer ja sam inače ovako jedna, moglo bi se reći pomalo specifična - čudna i komotna biljka. 

I onda, kada se već toliko trudim, trošim goleme količine energije - što na konkretan rad, što na obuzdavanje vlastite ćudljivosti - beskrajno me uzrujava da se nekome nešto od toga nije svidjelo.

Pa kakav si to dosadan film izabrao/dao drugima da biraju? Objašnjavam ti ponovno da trebaš to ovako, ovako i ovako a ne onako... (kako sam to zabunom/u brzini napravio) Opet nismo ništa zaradili od pića...

Da li nafrljiti nos i pobjeći ili ostati se truditi ako generalno gledano smatraš da makar mrvicu doprinosiš nekim, generalno gledano, pozitivnim promjenama a ujedno i druga strana napokon shvati da je malo i zloupotrebljavala, odnosno uzimala zdravo za gotovo, maksimalno odgovorno obavljanje prihvaćenih obveza s moje strane, te veliku dozu, pokazuje se čak i kontraproduktivne, lojalnosti koju sam iskazivao prema istoj?

Tumači li se sebičnim zbog diplome - djelomično opravdano, ali djelomično i pod krinkom iste - bježanje iz neraščišćene situacije nakon koje se svi osjećamo loše? Zato jer postoje periodi kada naprosto ne možemo otrpiti neke stvari i osjećaje te preći preko drugih.

Je li sebično vezivati svoj angažman u nekoj organizaciji uz nagoviješteno možebitno priključivanje ljudi iz tvoga “grada snova” istoj?

Dragi moji, teško mi je. Pomozite donijeti mi ispravne odluke. Iako, postoji li uopće nešto što se može nazvati ultimativno ispravnim. Ili je to određeno, na primjer, kontekstom. Tko onda pak određuje koji je kontekst pravovaljan?

---

 Da definitvno sam luđak i budala iako su mi često pripisivali i one prve osobine iz naslova.

No dobro. Cut. Sapienti sat.

Kako god mu presudili, :)
puno vas voli vaš,
         agramer

 

---

 Citat iz Wikipedie:

In 2005, psychologists Belinda Board and Katarina Fritzon at the University of Surrey, UK, interviewed and gave personality tests to high-level British executives and compared their profiles with those of criminal psychiatric patients at Broadmoor Hospital in the UK. They found that three out of eleven personality disorders were actually more common in managers than in the disturbed criminals:

• histrionic personality disorder: including superficial charm, insincerity, egocentricity and manipulation
• narcissistic personality disorder: including grandiosity, self-focused lack of empathy for others, exploitativeness and independence.

They described the business people as successful psychopaths and the criminals as unsuccessful psychopaths.(4)

Cmoljak ;)

I ove su nam godine došli blagdani, bilo je puno zanimljivoga kroz cijelu 2007. Neke stvari su nas rastužile, a neke razveselile. No, mi uvijek pokušavamo biti sretni i nasmiješeni (a.k.a. gay)

jedna od definitivno najviše bedirajućih stvari za mene je bila smrt našeg dragog Tošea. Nikad nisam previše slušao njegovu glazbu (al opet, rijetko i slušam glazbu iz naših krajeva), ali nisam ga ignorirao kad se pojavio na TV-u ili u novinama. Činio mi se uvijek kao nice guy koji ima puno za ponuditi društvu, posebno djeci za koju se toliko zalagao.
Stvar koju još ne mogu definirati jel dobra ili loša (iako sam čuo obje mogućnosti) je pojava, svima već poznatog, Hrvoja u BB-u. Hrvoje je iznenadio ljude time što je rekao da je peder. Za učiniti takvo što u Hrvatskoj treba imati muda. No, nekako imam osjećaj da Hrvoje nije baš previše toga izvagao kad je otvoreno rekao da je peder. Prvo je problem bio među pederima. Mnogi pederi ne vole da ih se gura u stereotipe ženskastih muškaraca, a Hrvoje je to definitivno radio. Kao posljedica toga mnogima se digla kosa na glavi od same pomisli da ih netko tko spada pod stereotip prezentira cijeloj javnosti Hrvatske, a i šire. Budimo iskreni, Hrvoje je dobio vjerojatno više negativnog publiciteta nego pozitivnog. Čuo sam i da se u finalu BB-a pojavio sa puno previše šminke kojom je samo mogao potvrditi razmišljanje većine Hrvata - pederi žele biti ženskasti. Još jedna mrlja u njegovom Coming out dosjeu. :/

Pozitivna stvar koju bih ja ove godine izbacio kao jednu od važnijih, po meni, je buđenje svijesti o globalnom zatopljenju. To je problem u čijem bismo se rješavanju svi trebali ujediniti, bez obzira bili mi pederi, crnci, bogati ili siromašni itd. Jer globalno zatopljenje nije fenomen koji će selektirati ljude po nekoj osnovi i ubijati ostale, ubit će nas ili sve ili veliku većinu bez obzira tko mi bili.

Gay plus: U još nekoliko zemalja su legalizirane istospolne zajednice. Yay!

Želim Vam sretne i ugodne blagdane.

P.S. Od sada se može bilo tko registrirati na blogu i tko izrazi želju za pisanjem mogu mu dati status autora. Pa ako ima netko zanteresiran neka se javi. Kisi Kisi

U zadnje vrijeme sve mi ide na živce. Predizborno ludilo sa svim svojim općenitim i već viđenim frazama, bespredmetnim prepucavanjima i (p)raznim obećanjima… Ide mi na živce zvonjava telefona, ide mi na živce fakultet, ide mi na živce inQueerzicija i kad ljudi ne cijene kad se netko za njih trudi. Ide mi na živce moja obitelj koja uvijek ima neku “pametnu opasku”. Ne veseli me ići u kino, naći se s prijateljima na kavi, pa čak ni otići nekamo na izlet. A sve su to stvari u kojima sam uživao. Pogađaju me sitnice i dobronamjerne kritike. Fokusiran sam na negativni aspekt svega.

Depresija? Nema sumnje. Kako se boriti protiv nje? Lijekovima? Psihoterapijom? Snagom volje? Preispitivanjem dosadašnjeg načina života i unošenjem pozitivnih promjena? Pa svačim pomalo, rekao bih.

No nisam htio ovaj članak posvetiti svojim osobnim problemima. Želio sam ga posvetiti snazi ljudskog karaktera, znate onog karaktera koji nije podložan promjenama raspoloženja, prolaznim teškoćama, pomodnim trendova, kritikama zlobnih jezika. Snazi onog karaktera koji vjeruje u sebe, no pritom nije bahat i arogantan jer poštuje sve ljude. Štoviše, spreman je na otvoreno polemiziranje s njima, strpljivo iznošenje i objašnjavanje svojih pogleda i argumenata, edukaciju i prosvijetljenje onih koji su na to spremni. Jer ta osoba vjeruje da su njezini argumenti ispravni.

E sad mene zanima, poznajete li koga takvog? Postoji li itko istinski takav? Ili su to samo puke slike koje ljudi odašilju prema van, dok u njihovoj nutrini često vlada konfuzija i nemir?

Je li moguć sretan i harmoničan (su)život bez spletki, zavisti i prljavih igara. Možemo li živjeti iskreno i otvoreno, šireći dobrotu? Sretni s lakoćom obavljati zadatke koji su pred nama? Ili je takav način razmišljanja utopistički?

Možda zaista bez zla ne možemo spoznati dobro, bez muke olakšanje, pa tako često naprosto moramo otrpiti teške situacije kako bismo bez grižnje savjesti uživali u blagodatima svih onih lijepih trenutaka koji proizlaze kao rezultat uloženih nam napora. Moje osobno mišljenje je da je tako nešto neminovno. Koje je vaše?  

I za kraj, u ovo predizborno vrijeme, ne mogu ne pitati se imaju li gornje životne filozofije i svaka svoj politički predznak?

    Vaš agramer :)

Predizborno je vrijeme i nema osobe u našoj maloj ujebanoj državi koja nije dotaknuta raznim pizdarijama vezanima uz stranke koje su kandidirane za Sabor. SDP pljuje po HDZ-u i obratno. A i ostale stranke. Hrvati se ne mogu bolje u politici zabaviti nego u vrijeme predizbornih kampanja različitih stranaka u kojima se iznose razni argumenti za i protiv. Ako se iznose. Do sada sam se pojavio samo na SDP-ovom predizbornom skupu u Varaždinu i to samo zato jer sam se vraćao s faksa doma pa su mi bili usput. Inače izbjegavam te gluparije jer ako me zanima program neke stranke tada otvorim njihovu stranicu i pročeprkam po onome što nude za izbore. Na kraju krajeva smatram da pravo glasa znači da moram odgovorno glasati, a ne zaokružiti nekoga na listi samo jer mi je dao jabuku, vjetrovku ili bilo koje drugo sredstvo.

Sve ovo me podsjeća na vremena kada su bakice i mamice išle za svoju djecu u školu i kad su nosile pajceke i racice (ili bilo kaj drugo) kako bi njihova djeca mogla dobiti prolaznu ocjenu i završiti školu. Tako nas i stranke svode na potplaćivanje jabukama. Pa koji jebeni mentalitet je danas sposoban dati glas za jednu jabuku?! Isto tako se stranke pljuju raznim aferama i same sebi uništavaju kredibilitet. Neznam više tko je prvi počeo, ali znam da se radi o gluposti koja nema nikakve veze s njihovim programom za bolju Hrvatsku. Kažem da uvijek treba gledati na buduća događanja, a ne na ona prošla. Pa tako gledam i na izbore. Mislim da bi strankama puno više koristilo da su primjerice napravile ciljane skupine građana i posebnim im kanalima predstavili svoje programe. A ne na ovaj način gdje odjednom pokušavaju okupiti sve tipove građana što samo razvodnjava kvalitetu predstavljanja programa.

Mene zanima kako ću moći nastaviti svoje školovanje, što ću biti kad završim fakultet, kakve će mi biti mogućnosti zapošljavanja, kupnje stana… Ne zanimaju me Sanaderove, Čačićeve ili ine afere. Zanima me što mi nude. Političke stranke su srozale svoje kampanje na koncerte protiv droge s bivšim konzumentima droga (ironično, ne?), razne pjevače, ako se mogu nazvati pjevačima i predstave o tome kako su oni jači, bolji, pametniji itd. Zanima me kakva ću prava kao peder imati, hoće li se moja veza tretirati jednako kao i veza nekog hetero para ili ću i dalje biti manje važan od hetero para? Sve je to što me zanima i to mogu jedino doznati ako otvorim stranice neke stranke i pregledam njihove programe, a ne na njihovim skupovima gdje su svi velike face.

Ja sam svoje opcije izvagao i pregledao programe za koga ću glasati, jeste li vi? Izaći ću na izbore i zaokružiti svoj izbor koji smatram dobrim za mene. Jeste li i vi to učinili kao odgovorni građanin ili ćete se prodati za jabuku ili vjetrovku…?

Glasajte! :)

Iako danas veliki broj ljudi tolerira pedere u svome društvu i smatra ih nečim normalnim, još uvijek postoji veliki broj pedera koji ne vole govoriti kako su pederi. Osobno kao outana osoba s objektivnog stajališta mislim da još nisam imao problema zbog toga što sam outan. Naravno, uvijek je bilo i uvijek će biti zlobnih komentara i podsmjeha, ali oni se ne računaju pod loše posljedice outanja, nego pod neznanje osoba koje se rugaju.

No, unatoč tome što u današnje vrijeme mnogi ljudi prihvaćaju homoseksualnost kao normalnu pojavu još uvijek je u pitanju veliki broj pedera koji su pederi samo u diskreciji. Zašto je to tako? Neki tvrde da je to zato jer se boje da će izgubiti posao, drugi se boje gubitka ugleda. No, sve se svodi na jedno - status u društvu. Boje se kako će izgubiti status u društvu pa će radije biti pederi u svoja četiri zida i strejteri u javnosti. Čime nažalost idu na ruku onima koji žele da tako svijet izgleda jer ih i dalje ohrabruju na potiskivanje ljudi drukčije seksualne orijentacije. Ne bi me smetalo da to nema veze sa mnom, ili nekim drugim outanim pederom. Ali na žalost ima. S moje perspektive kao outanog pedera smeta mi što se ohrabruju na taj način upravo oni koji stvaraju probleme pederima. Zamislite svijet gdje bi svakog napadnutog pedera branio drugi peder, bez obzira gdje se to dogodilo (jer pedera ima svugdje kao i drugih ljudi). U Hrvatskoj se to još dugo neće dogoditi. No, prijatelj mi je pričao kako su ga u Londonu htjeli napasti neki huligani upravo zbog činjenice što je peder i ono što ga je jako iznenadilo je to što su na njegovu stranu stali svi pederi koji su se našli u blizini. Bez ikakvog beda. Ja sam do sada rijetko naišao na koji slučaj da je neki peder stao uz mene. Zapravo, samo se jednom dogodilo sa smo bili stick together. :)

Sljedeća stvar. Uvijek me je smetalo što ljudi izvrću svoj kaput kako bi se prilagodili drugima i uspjeli. Takve ljude ja nazivam pokazivateljima smjera puhanja vjetra (ilitiga vjetrokazima) jer se uvijek okrenu tamo kamo puše vjetar. Opisat ću Vam par primjera “diskretnog pedera”. Ja imam nekoliko osobnih iskustava, ali i nekoliko od drugih ljudi. Neću počinjati sa sobom da ne bih otkrio svoju egocentričnost odmah. ;) Dečko je našao diskretnog pedera i bili su u vezi. Naravno kad si u vezi sa diskretnom osobom onda se nikome ništa ne priča o tome da se, nedaj Bože, ne bi doznalo nešto što  se radi bez obzira na činjenicu jel se zna ili nezna o tome. Zanima vas šta je ispalo nakon nekog vremena? Diskretni dečko je imao još jednog dečka i još jednu curu. Eto ti diskrecije i njene svrhe. Ne slažem se s takvim postupanjem. Neznam za Vas. Druga situacija koju znam proživjeti je da ti dođe poruka kako te netko stalno viđa u gradu i kako zna što radiš, s kim se družiš, ali ti nikako ne želi reći tko je, špijuniranje?, voajerizam?. No, to nije ono najgore što može netko diskretan napraviti. Najgore je što se najčešće nađe u društvu koje mrzi pedere i onda se i on utopi u masi čime sam sebi stvara problem, ali i drugima jer im otežava “slobodan” život.

Iako postoji još mnogo argumenata za i protiv ja vjerujem u otvorenost pošto smatram da se na taj način mnogima olakšava život. Dapače, kad bi ljudi bili otvoreni i na strani svojih tada bi bili mi pederi daleko moćniji i mogli bismo obraniti svoja prava, a ne da nas netko ponižava stalno. Al, sve dok će biti diskretnih pedera bit će i problema s poimanjem pedera u društvu jer će outani ostati marginalizirana skupina.

…odnosno nije bolest.

• Društvo te odbacuje
• Više religijskih skupina je nabrijano protiv tebe
• Povećani rizik od fizičkog ozljeđivanja
• Povećani rizik od mentalnog ozljeđivanja
• Manja prava u državi od “ostalih” ljudi
• Rizik od gubitka podrške obitelji
• Rizik od gubitka prijatelja
• Rizik od gubljenja mogućnosti zaposlenja na dobrim radnim mjestima
• Biti vrijeđan zbog toga jer “vrijeđaš”
• Biti velikom metom za nepristojne šale
• Biti opisivan drugima kao životinja
• Da se govori o tebi kao o stvari u zakonu
• Povećavanje mogućnosti da počiniš samoubojstvo
• Da izgubiš pravo na legalan brak
• Da sakriješ samog sebe od drugih

Da li ovo zvuči kao razlog za postati pederom? Pederom se ne postaje izborom i biti pederom nije bolest. Budimo realni, da li bi odbijali teorije o tome kako se nešto može liječiti unatoč ovim, gore navedenim, razlozima? Ja sam nažalost s druge strane novčića i nisam u mogućnosti da tvrdim kako ih ne bi odbijao pošto to jednostavno ne mogu jer znam da bih i kad bi prihvatio koju teoriju o tome da je biti pederom bolest samo sebi naškodio. To kaže i svjetska udruga psihologa koja je još u prošlom stoljeću zaključila da je bolest kada se osoba bori protiv svoje seksualnosti unutar sebe i skriva je od drugih, a ne biti otvoren u vezi toga. A sada vama, “prihvatljive”, seksualne orijentacije ostavljam još jednom na razmišljanje nama pederima. :)
Na pisanje ovog kratkog teksta me potaknuo dečko s deviantarta na sljedećem linku. Nadam se da sam bar korektno preveo sve, ako ima pokoja greškica prijavite. :)

2bgay

Ovu subotu obilježava se deseta godišnjica moje mature. Prva za koju u startu ne odbijam i samu pomisao da se na njoj pojavim. Dijelom i zbog toga kako sam pronađen. No o tome kasnije. 

Kažem pronađen jer baš se i nisam trudio održavati kontakte sa svojim bivšim kolegama iz srednje škole. Nisam se naime nikad osjećao nešto uklopljenim u to društvo; doduše imao sam par prijatelja s kojima sam pričao o stvarima vezanim gotovo isključivo uz nastavu, a tek onda nešto i o računalima i sl. U toj sredini sam imao pritisak (ne znam točno odakle inputiran, ali sigurno velikim dijelom i iz samog sebe) da moram biti najbolji, savršen. Bio bih nesretan ako bih dobio bilo koju ocjenu manju od pet. Takva je uostalom bila i kompetitivna atmosfera u tom razredu, složili su ga od samih lumena u generaciji bazirano na uspjesima na natjecanjima iz matematike još u osnovnoj školi. I tako se to prenijelo i na fakultet - FER - na koji je možda i pola razreda otišlo kao u intelektualno i organizacijski najprestižniji i najperspektivniji fakultet u HR, a ja kao izgubljeni mali Mujo skupa s njima. I sve je bilo super još neko vrijeme. Dok ja jednostavno nisam pukao. Nisam više mogao izdržati taj tempo, taj pritisak… bilo mi je dosta i takvog načina života. Doslovce sam pobjegao na drugi faks, na nižu godinu i to na smjer od kojeg su se svi sprdali jer je isti, kao, ispod mog nivoa. Sve ove uspješne sam stoga zbog kompleksa manje vrijednosti i posramljenosti koja je iz njega proizlazila prilično uspješno izbjegavao, sve dok nisam prekinuo svaki kontakt s njima. Dok su drugi postajali uspješni inženjeri, asistenti; bili na putu da postanu poznati znanstvenici i sl, ja sam tonuo u depresiju, bezvoljnost i anonimnost.

Trebao sam redefinirati cijelu svoju filozofiju i pogled na svijet kako bih krenuo dalje. Iz jednog determinističkog pogleda na svijet s jednom uniformiranom bipolarnom ljestvicom vrijednosti dugo mi je trebalo da nađem neku svoju, kakvu-takvu ravnotežu i prihvatim sljedeće činjenice:

1. Svijet je stohastički sustav. U nekim stvarima, ma koliko se trudili, imat ćemo slabe ili nekakve rezultate. Katkad nam pak druge stvari iznenađujuće lako pođu za rukom. Pouka: nikad ne treba sve karte polagati na jedan cilj.
2. Prije sam mislio da postoji jedna uniformna ljestvica vrijednosti. Želio sam da stvari budu crno-bijele, želio sam se svidjeti svima. Zamka kada shvatite da je to neodrživo jest da vas negacija takvog pogleda može dovesti do potpune relativizacije svih vrijednosti, do nekog oblika nihilističkog anarhizma.
3. Pomirba i kompromis: Hajdemo naći neku ravnotežu između svih tih suprotstavljenih pogleda i filozofija: Prvo, samim rođenjem dati su nam neki talenti, kroz život smo pak stekli razne specifične vještine, uronjeni smo u kulturni krug koji nas je isto tako na svoj način oblikovao. I od toga ne treba bježati. Treba biti svjestan svih svojih kvaliteta i mana te iskoristiti svoje komparativne prednosti pri funkciji realizacije ciljeva u odnosu na uloženi trud. No što su to uopće ciljevi? Postoji li uopće ikakav vrijednosni sustav? Treba li težiti uopće ičem; ako da, čemu? Moje mišljenje je da treba. Postoje naime neke univerzalne vrijednosti kao što su iskrenost, pravednost, poštenje, poštivanje svakog ljudskog bića, suosjećanje… Poanta je međutim da nemamo jednu polariziranu vrijednosnu ljestvicu, već beskonačno mnogo kontinuirano kvantificiranih dimenzija na čijim su (beskonačnim) krajevima apsolutno pozitivne odnosno negativne krajnosti neke osobine. I najveća većina nas se vrti negdje oko ishodišta (neutralna točka za sve dimenzije) u cijelom tom sustavu. Netko je možda smješten u negativniji dio jedne dimenzije, ali zato je u nekoliko drugih dobrano u pozitivom dijelu. Kvaka je u tome da ne postoji univerzalna mjera koja bi mogla uzeti u obzir sve dimenzije i tako napraviti neku apsolutnu hijerarhiju ljudi, rang-listu koja bi izlistala ljude redom od najvrednijih pa sve do onih bezvrijednih. Bar ne u suvremenom demokratskom društvu koje njeguje i potiče različitost, i u kojem je normalno da različite dimenzije za različite ljude imaju različitu težinu (različiti sustavi vrijednosti).

I eto, došlo je vrijeme za podvlačenje crte. Za odmjeravanje u neku ruku sa svim tim ljudima iz srednje škole. Nije da mi je baš svejedno kako će me svi oni, na čelu s jednom starijom, u jednom sasvom drugom sustavu formiranom, razrednicom procjenjivati ravnajući se, logično, po nekim vlastitim sustavima vrijednosti. A ti su: nisi završio fakultet, sumnjivih si seksualnih sklonosti, a toliko smo svi očekivali od tebe…

No pojavit ću se na tom susretu uzdignuta čela. Jer u svojem sustavu vrijednosti ja bolje stojim od njih. Možda nisam još završio fakultet, ali to je tek jedna od dimenzija. Razumijevanje svijeta, društvenih odnosa, jedna širina koja neprestano kritički propitkuje društvo i pritom želi konstruktivno djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjima, za mene je to važnije od svih njihovih uskih specijalizacija u znanstvenim i inim krugovima. 

I za kraj, da vam otkrijem još dvije stvari kojih sam se dotakao u ovom dugačkom, za mnoge vjerojatno i poprilično dosadnom tekstu (ali eto, morao sam se negdje ispucati :) ).

Prvo, onaj inferioran smjer koji sam upisao bio je nastavnički. I to se pokazalo kao dobrom odlukom. Moj ratio bio je već naime dobro (ako ne i previše) istesan. Najkorisniji kolegiji koje sam imao bili su upravo s tog smjera: psihologija, pedagogija i didaktika. I humanistička filozofija koja s njima ide.

Drugo, ispalo je samim načinom na koji sam pronađen da baš i nisam toliko anoniman i beznačajan koliko sam dugo vremena imao osjećaj. Moj predan angažman u inQueerziciji i poznanstva koja sam tamo stekao zamijećena su i dokumentirana u pozitivnom svjetlu. Ukratko, organizator obilježavanja 10-godišnjice mature dobio je moj broj od kolege s posla koji je ujedno moj kolega u udruzi.

Vive la difference!

Premda, u posljednje vrijeme, nije rijetko da se gay likovi pojavljuju u filmovima velikih producentskih kuća, čak i u glavnim ulogama, ta tematika je još uvijek rijetka ili prikazana na patetičan način. Svi se sjećamo Aleksandra Velikog i koliko je taj film podigao prašine. Grci su prijetili tužbom zbog povrede njihove kulture, u nekoliko zemalja (većinom islamskih) taj film je zabranjen i tako dalje. Sjećamo se i filma koji se je direkt bavio tom tematikom, tematikom pedera među kaubojima. Isto tako, film je podigao veliku prašinu i zanimanje javnosti.

Je li je to zanimanje bilo slučajno toliko veliko ili je to namjerno uzrokovano kako bi se što više zaradilo na odazivu gledateljstva u kina ili je to zbog imena glavnih glumaca, nećemo lako saznati. No, to nije ni toliko važno. Aleksandar je bio peder vojskovođa koji je par puta poljubio dečka tokom 3 sata filma i ležao nekih 5 minuta u krevetu s još jednim. Kako je to gay! :P prava gay tematika. Brokeback mountain je bio film koji je trebao biti čisto gay tematike. Dva pedera u planinama se j*** i onda siđu s planine i neznaju kako dalje. Taj film je bio medijski prenapuhan
i donesao veliku zaradu. Gay tematiku je loše obradio i gluma jednog od dva glavna glumca je bila katastrofalna. U konačnici oba lika su bila hetero samo što su povremeno spavali s dečkima.

Nadalje ću spomenuti 3 gay filma (ne pornića) koja sam pogledao u zadnje vrijeme te ih preporučujem…

LUSTER

Film o gay punkeru koji se, njegovim riječima, ”zaljubljuje 20 puta dnevno” i traži ljubav, ali ju ne nalazi. Svijet droge, seksa i alkohola te potrage za ljubavi. Vrijedi pogledati ovaj film zbog pitanja ljubavi koje muči glavnog lika (mladog sexy punkera). Film se ne bavi problemom pedera u svijetu hetrića te je to jedan od predaha od klasične tematike.

LATTER DAYS

Ovaj film govori o sukobu dva svijeta, jednog otvorenog prema pederima i jednog prepunog odbojnosti prema istima. Otvoreno gay lik prolazi kroz život i uživa u svojoj mladosti, dok mormon (koji skriva svoju seksualnost) čini ono što se od njega očekuje. Njih dvoje su susretište ta dva svijeta te nastoje naći rješenje za problem odbijanja homoseksualaca u svijetu religioznih fanatika. Film je veoma romantičan, premda je prva scena u film sex :) , te ima jednu veoma erotičnu scenu iz hotela na aerodromu.

OPEN CAM

Open cam je kriminalistički film koji, osim ubojstva, govori i o opasnostima nalaženja za ševu na jednu noć preko Interneta. Svi glumci su sexy komadi koji većinom žele samo jednu stvar –> sex. Nakon nekoliko ubojstava dolazi policijski instražitelj koji se zaljubi u glavnog glumca te tako podradnja filma započinje.

Sva tri filma su veoma lagana za gledanje i prožeta su erotikom koja se pojavljuje u pojedinim scenama. Erotika nije seks, a svaki put dovodi se u pitanje povezanost ljubavi i jednonoćnih provoda. Uživajte u gledanju! :)