2bgay blog

Ovu subotu obilježava se deseta godišnjica moje mature. Prva za koju u startu ne odbijam i samu pomisao da se na njoj pojavim. Dijelom i zbog toga kako sam pronađen. No o tome kasnije. 

Kažem pronađen jer baš se i nisam trudio održavati kontakte sa svojim bivšim kolegama iz srednje škole. Nisam se naime nikad osjećao nešto uklopljenim u to društvo; doduše imao sam par prijatelja s kojima sam pričao o stvarima vezanim gotovo isključivo uz nastavu, a tek onda nešto i o računalima i sl. U toj sredini sam imao pritisak (ne znam točno odakle inputiran, ali sigurno velikim dijelom i iz samog sebe) da moram biti najbolji, savršen. Bio bih nesretan ako bih dobio bilo koju ocjenu manju od pet. Takva je uostalom bila i kompetitivna atmosfera u tom razredu, složili su ga od samih lumena u generaciji bazirano na uspjesima na natjecanjima iz matematike još u osnovnoj školi. I tako se to prenijelo i na fakultet - FER - na koji je možda i pola razreda otišlo kao u intelektualno i organizacijski najprestižniji i najperspektivniji fakultet u HR, a ja kao izgubljeni mali Mujo skupa s njima. I sve je bilo super još neko vrijeme. Dok ja jednostavno nisam pukao. Nisam više mogao izdržati taj tempo, taj pritisak… bilo mi je dosta i takvog načina života. Doslovce sam pobjegao na drugi faks, na nižu godinu i to na smjer od kojeg su se svi sprdali jer je isti, kao, ispod mog nivoa. Sve ove uspješne sam stoga zbog kompleksa manje vrijednosti i posramljenosti koja je iz njega proizlazila prilično uspješno izbjegavao, sve dok nisam prekinuo svaki kontakt s njima. Dok su drugi postajali uspješni inženjeri, asistenti; bili na putu da postanu poznati znanstvenici i sl, ja sam tonuo u depresiju, bezvoljnost i anonimnost.

Trebao sam redefinirati cijelu svoju filozofiju i pogled na svijet kako bih krenuo dalje. Iz jednog determinističkog pogleda na svijet s jednom uniformiranom bipolarnom ljestvicom vrijednosti dugo mi je trebalo da nađem neku svoju, kakvu-takvu ravnotežu i prihvatim sljedeće činjenice:

1. Svijet je stohastički sustav. U nekim stvarima, ma koliko se trudili, imat ćemo slabe ili nekakve rezultate. Katkad nam pak druge stvari iznenađujuće lako pođu za rukom. Pouka: nikad ne treba sve karte polagati na jedan cilj.
2. Prije sam mislio da postoji jedna uniformna ljestvica vrijednosti. Želio sam da stvari budu crno-bijele, želio sam se svidjeti svima. Zamka kada shvatite da je to neodrživo jest da vas negacija takvog pogleda može dovesti do potpune relativizacije svih vrijednosti, do nekog oblika nihilističkog anarhizma.
3. Pomirba i kompromis: Hajdemo naći neku ravnotežu između svih tih suprotstavljenih pogleda i filozofija: Prvo, samim rođenjem dati su nam neki talenti, kroz život smo pak stekli razne specifične vještine, uronjeni smo u kulturni krug koji nas je isto tako na svoj način oblikovao. I od toga ne treba bježati. Treba biti svjestan svih svojih kvaliteta i mana te iskoristiti svoje komparativne prednosti pri funkciji realizacije ciljeva u odnosu na uloženi trud. No što su to uopće ciljevi? Postoji li uopće ikakav vrijednosni sustav? Treba li težiti uopće ičem; ako da, čemu? Moje mišljenje je da treba. Postoje naime neke univerzalne vrijednosti kao što su iskrenost, pravednost, poštenje, poštivanje svakog ljudskog bića, suosjećanje… Poanta je međutim da nemamo jednu polariziranu vrijednosnu ljestvicu, već beskonačno mnogo kontinuirano kvantificiranih dimenzija na čijim su (beskonačnim) krajevima apsolutno pozitivne odnosno negativne krajnosti neke osobine. I najveća većina nas se vrti negdje oko ishodišta (neutralna točka za sve dimenzije) u cijelom tom sustavu. Netko je možda smješten u negativniji dio jedne dimenzije, ali zato je u nekoliko drugih dobrano u pozitivom dijelu. Kvaka je u tome da ne postoji univerzalna mjera koja bi mogla uzeti u obzir sve dimenzije i tako napraviti neku apsolutnu hijerarhiju ljudi, rang-listu koja bi izlistala ljude redom od najvrednijih pa sve do onih bezvrijednih. Bar ne u suvremenom demokratskom društvu koje njeguje i potiče različitost, i u kojem je normalno da različite dimenzije za različite ljude imaju različitu težinu (različiti sustavi vrijednosti).

I eto, došlo je vrijeme za podvlačenje crte. Za odmjeravanje u neku ruku sa svim tim ljudima iz srednje škole. Nije da mi je baš svejedno kako će me svi oni, na čelu s jednom starijom, u jednom sasvom drugom sustavu formiranom, razrednicom procjenjivati ravnajući se, logično, po nekim vlastitim sustavima vrijednosti. A ti su: nisi završio fakultet, sumnjivih si seksualnih sklonosti, a toliko smo svi očekivali od tebe…

No pojavit ću se na tom susretu uzdignuta čela. Jer u svojem sustavu vrijednosti ja bolje stojim od njih. Možda nisam još završio fakultet, ali to je tek jedna od dimenzija. Razumijevanje svijeta, društvenih odnosa, jedna širina koja neprestano kritički propitkuje društvo i pritom želi konstruktivno djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjima, za mene je to važnije od svih njihovih uskih specijalizacija u znanstvenim i inim krugovima. 

I za kraj, da vam otkrijem još dvije stvari kojih sam se dotakao u ovom dugačkom, za mnoge vjerojatno i poprilično dosadnom tekstu (ali eto, morao sam se negdje ispucati :) ).

Prvo, onaj inferioran smjer koji sam upisao bio je nastavnički. I to se pokazalo kao dobrom odlukom. Moj ratio bio je već naime dobro (ako ne i previše) istesan. Najkorisniji kolegiji koje sam imao bili su upravo s tog smjera: psihologija, pedagogija i didaktika. I humanistička filozofija koja s njima ide.

Drugo, ispalo je samim načinom na koji sam pronađen da baš i nisam toliko anoniman i beznačajan koliko sam dugo vremena imao osjećaj. Moj predan angažman u inQueerziciji i poznanstva koja sam tamo stekao zamijećena su i dokumentirana u pozitivnom svjetlu. Ukratko, organizator obilježavanja 10-godišnjice mature dobio je moj broj od kolege s posla koji je ujedno moj kolega u udruzi.

Vive la difference!

Treba li se za njih žrtvovati i do koje mjere?

Svi smo se mi više puta u životu našli u situacijama u kojima smo osjetili neku nepravdu. Problemi su mnogi: od nas samih, preko okoline, pa sve do društva i društvenog uređenja u kojem živimo.

Sebe, ako smo uistinu motivirani i ustrajni, možemo mijenjati, okolinu u kojoj se krećemo isto u nekoj mjeri birati, no što je s ovim višim instancama?

Uzmimo jedan konkretan primjer iz aktivizma:

LORI su u sklopu svoje kampanje za smanjenje diskriminacije i prihvaćanje pripadnika/ca seksualnih i rodnih manjina u obitelji prikupljale priče o coming outu u obitelji i ustanovilo se da je puno mladih ljudi imalo vrlo neugodna iskustva s roditeljima - od vrijeđanja, pa sve do premlaćivanja i izbacivanja iz kuće. Nakon izlaska u javnost s pismima koja su skupili u LORI, a koja su djeca pisala roditeljima, novinari su se jako zainteresirali za tematiku zlostavljanih i iz kuće izbačenih gejeva i lezbijki. Budući je 11. listopada Coming Out Day kada i druge LGBT udruge pripremaju neke aktivnosti, ova tematika je dodatno zainteresirala novinare.

S jedne strane je jako dobro da javnost dozna za to, pogotovo od nekog tko je to doživio, jer možda netko od roditelja shvati da griješi i prihvati svoje dijete, ali opet s druge strane može biti malo problematično “maltretirati” nekoga tko je prošao sve te probleme da kroz to prolazi još jednom javno u medijima.

RTL je napravio prilog o izbačenim gejevima i nađen je jedan dečko iz Rijeke čije pismo je bilo objavljeno u novinama i koji je pristao ispričati svoju priču s ciljem da drugi roditelji vide kako je to strašno što rade svojoj djeci. U prilogu je bila zamućena slika i promijenjen glas. Prilog nije prikazan iako je trebao biti prikazan u utorak jer je taj dečko nazvao mamu i rekao da će biti prilog na TV-u o tome što mu je napravila. Nakon toga je ona prijetila da će se ubiti ako se taj prilog prikaže te je ultimativno RTL povukao prilog.

E, sad sam ja u prilici da “nagovaram” jednog dečka sa sličnim iskustvima na sudjelovanje u emisiji o coming outu na Radiju 101. Objektivno, vjerujem da bi njegovo sudjelovanje moglo donijeti samo koristi. Ovdje u Zagrebu gdje je ove godine upisao studij praktički svi znaju za njega (na što je čak i njegov dečko pomalo ljubomoran napisavši kako mu je dečko sad out pa misli da je faca), a majka i ostala homofobna rodbina su negdje dalje, do kamo ne dopiru valovi dotične radio postaje. No tu je sad ona emocionalna komponenta. Do koje mjere je moralno da ja njemu objašnjavam situaciju i uvjeravam ga da sudjeluje u toj emisiji? Jer to je nedvojbeno nešto što privremeno sa sobom nosi neke neugodne osjećaje, ali dugoročno praktički, korak po korak, u biti mijenja društvo u kojem ćemo provesti ostatak života…

Svi mi imamo i naše male osobne više ciljeve. Završiti fakultet, osnovati obitelj, izgraditi karijeru i sl. Oni nas usmjeravaju i vode. Često međutim učinimo i nešto sasvim suprotno (zapartijamo ili na neki sasvim deseti način potrošimo noć prije ispita jer ne možemo podnijeti psihički pritisak). I to je ljudski.

Pitanje ostaje. Koja je prava mjera između pokoravanja višim ciljevima i bezbrižne slobode prepuštanja, često trenutnim i prolaznim, užicima?

Crnci su bili diskriminirani… Rasizam, čuli ste… Rosa Parks učinila je što se nitko drugi nije usudio. Usprotivila se Jamesu Blakeu, odbila sjesti u zadnji dio autobusa, odbila samu sebe prozvati drugačijom, manje vrijednom. Jedna žena.

Ponekad razmišljam o tom događaju… Crnci su morali proći kroz mnogo toga da bi mogli normalno živjeti. Trpjeli su maltretiranje, koliko fizičko, toliko i psihičko. Samo zbog toga što smo mi, bijelci, bili ljubomorni na činjenicu da se oni ne moraju kvarcati…

Što bi bilo kada bi se mi, pederi, mogli tako prepoznati (osim što bi lakše našli dečke (i curke curke))? Lemali bi nas na svakom uglu, maltretirali na koji god način bi stigli…

Poslali bi nas u institucije za liječenje pederizma. Malo elektrošokova nikome ne škodi, zar ne? Ili bi se ljudi navikli zbog spoznaje da smo tu, uokolo, a ne negdje daleko…

James Blake bio je vozač autobusa u kojem se tog 1. prosinca 1955. godine našla Rosa. “Nisam pokušavao učiniti ništa Parksici, već raditi svoj posao. Kršila je zakon, i što sam trebao učiniti? Taj prokleti autobus bio je pun i ona se nije željela maknuti u stražnji dio. Imao sam naredbe.” Istina je, koliko god Blake ispadao loš, činjenica je da je samo slijedio naredbe. Od koga? Bijelaca. Nekoga tko je ili bio zabavljen činjenicom da stvara tenzije, ili nekoga tko se na takav način mogao obogatiti na jeftinoj crnačkoj radnoj snazi (po kojoj može pljuvati).

Na neki način niti ne krivim homofobe. Odrasli su u sredini koja je uvjetovala taj stav. No on je morao od nekuda biti potaknut. Tko je taj kome mi smetamo? Kome je draže vidjeti ljude, prebijene samo zato što žive svoj život? Svaki dan srećem puno Blakeova, i znam da su oni samo dio piramide. Koja, ironično, kreće upravo od određenih pedera koji nisu spremni otkriti tu činjenicu kako ne bi narušili svom ugledu.

Peder je pederu najgori neprijatelj…

Ja čekam našu Rosu Parks, i vrijeme kada će borba pedera biti opjevana u mjuziklima (Under the rainbow, predlažem naslov).

P.S. Black je umro 2002. godine, Rosa 2005. Vidjela je što je postigla, i umrla sretna… Nadam se.

U zadnje vrijeme mi nekoliko prijatelja ima već s takvim stvarima problema. Outali su se roditeljima a ovi im prijete izbacivanjem ili ih maltretiraju na neki drugi način.

U našoj državi je poznato da bi roditelji radije jebača od sina čije cure pobacuju nego pedera koji je bio s dva dečka do dvadesete i obojici je bio vjeran. Nažalost, to vodi mnogim krajnostima i dokazuje uvjetovanost roditeljske ljubavi. Naime, mnogi pederi za koje roditelji otkriju da su “bolesni” prolaze razna maltretiranja. To pokazuju i ispovijesti nekoliko lebijki i pedera čije su priče u sklopu akcije udruge LORI, “Otvoreno pismo”, objavljene u Jutarnjem listu. Neke izgledaju vrlo dobro, ali neke užasno, ja sam izdvojio samo dvije, ostatak možete naći na LORI.hr

Marin (29): Iskorijenit ću potrebu da budemo obitelj

Ni dan danas ne mogu shvatiti zašto sam onoga dana postao netko drugi za vas. Prestao sam biti vaš sin, vaš Marin, OK brat, pomalo neuredan, sa smislom za pravdu, ali s malo smisla za “ispeci pa reci”. O tome da sam gay pričalo se samo jednom, a šutjelo stalno. Moji prijatelji više ne dolaze kod nas jer ih gledate onim pogledom “Je li i on gay?”.

Kada je na TV-u neki film te tematike, možemo rezati nožem neugodnost u kući. Osjećam se odbačeno i ne razumijem vašu šutnju. Zašto od mene očekujete da vas razumijem, a vi se čak i ne trudite?

Cijeli život okrivljavao sam sebe, mislio da nešto nije u redu sa mnom… Teško mi je bilo prihvatiti da nisam kao većina, ali jesam. U čemu vas to vrijeđam i što činim loše sebi ili drugima? Stalo mi je da me volite, da s vama osjećam bliskost.

To je valjda obitelj… Radim na tome da me vaše odbacivanje ne boli i da ne trebam vaše prihvaćanje. Kada odem, kada budem dalje, možda će vam biti i manje bolno. Gay više neće biti u vašoj kući. Jednom ću iskorijeniti tu potrebu da budemo obitelj. A onda i želju da vi budete dio moje obitelji.

Stvari na cestu

Naslikao sam dugu na zidu, a potom bi joj rekao da imam dečka, na što bi ona odmahnula rukom: “Ma daj”. Kada sam je pitao što bi bilo da je doista tako, odgovorila bi mi da bi me izbacila iz kuće i da za to ne želi ni čuti – prisjeća se.

Onda mu je prekipjelo. Otišao je na gay pride, izašao na slici u novinama i taj primjerak donio majci. – Počela je plakati. Govorila je da će se ubiti, da je to sramota, da nitko u obitelji nije peder… – kaže Elvis. Sada je svatko u svojem stanu, ali se viđaju, odlaze na kavu… – Kad smo s njezinim prijateljicama, a one me pitaju imam li curu, ona posprdno kaže: “A ne, ima dečka”.

Znamo zajedno gledati i Big Brother. Pa kad vidi Hrvoja, nasmije se i kaže: “Vas pedere sve treba spaliti”. – Ali dobro – nastavlja Elvis – barem nije postupila kao otac moje prijateljice, 17-godišnjakinje. Strpao je sve njezine stvari u torbu, a ujutro, prije nego što je s njezinom majkom otišao na posao, probudio ju je, izbacio iz kuće, zaključao vrata i bacio ključeve u šaht. Cijeli dan je u spavaćici sjedila ispred kuće i plakala. Primio ju je natrag jer je maloljetna, ali joj ponekad cijeli dan ne daje jesti, a novac za faks može zaboraviti… Mama joj potajno tu i tamo nešto dade. No tata za nju više ne želi ni čuti.

Prema osobnim iskustvima prijatelja na pitanje u naslovu bih dao negativan odgovor. Roditelji su skloni misliti da usmjeravaju svoje dijete u pravom smjeru, pa će tako isto učiniti i u tome ako otkriju da je njegova seksualna orijentacija homoseksualna. No, ono što ne shvaćaju je činjenica da homoseksualnost nije bolest i da se ne može “promijeniti”. Nedavno sam gledao neki filmić na jutubu iz nekog talk showa i bila je tema liječenje homoseksualnosti - posljedice. Psihologinja je govorila o tome kako se osjećaju ljudi kod kojih neki pokušavaju “izliječiti” homoseksualnost elektrošokovima. Vjerovali ili ne u SAD-u postoje ustanove koje liječe ljude od homoseksualnosti, a inače mogu djelovati jer uopće ne govore da to rade nego da pomažu ljudima proći probleme. Tek se sve razotkrilo kad je jedna žrtva odlučila progovoriti o monstruoznim terapijama koje se sprovode tamo i pristala na skrivenu kameru.

Kako ispada, to je zapravo maltretiranje i tjeranje osobe na sram od same sebe. A svi znamo kako bismo izgledali da se sramimo sami sebe, čak se to može smatrati poremećajom. A što je još gore istraživanja tih “izliječenih” ljudi pokazuju sljedeće (reče psihologinja):

1. prva trećina ljudi ne ulazi u veze poslije terapija i praktički ostaje u celibatu pa nema smisla govoriti o izliječenoj osobi koja opet ne prakticira heteroseksualne odnose
2. druga trećina ljudi ulazi u veze sa suprotnim spolom, ali priznaje da tokom seksa s partnerom misli na nekoga svog spola
3. zadnja trećina tih ljudi je najgora, oni vjeruju da te terapije zbilja funkcioniraju i odlaze raditi u takve ustanove i opet uzrokuju probleme prve i druge trećine.

Kako sve to utječe na teenove? Pa jako loše. Svi mi koji smo bili teen znamo da su naši problemi nama bili najveći, nitko nam po težini problema nije bio ravan. I istina, možda naši problemi nisu bili najveći, ali moramo shvatiti da je svakome njegov teret najteži pošto nikada nije probao tuđi. Tako, uz sve probleme koje teenovi prolaze zbog otkrivene drukčije seksualnosti i kad najviše trebaju potporu roditelja ti njihovi vlastiti roditelji ih izdaju i uvjetuju im ljubav.

Treba upozoriti stoga roditelje kako homoseksualnost nije bolest, poremećaj ili nešto slično što zadesi ljude kao nesreća. Nije se još do sad utvrdio uzrok homoseksualnosti iako se smatra genetika odgovornom, ali također se dokazalo da homoseksualnost nije bolest i djecu koja su homoseksualna treba prihvatiti kao i svako drugo dijete - s ljubavlju i pažnjom.

2bgay

…zašto se osjećam tako posrano?

Ponekad imam taj osjećaj. Učinim nešto dobro i onda me euforija ne drži baš nešto previše. Konkretno se to ovih dana dogodilo s uvjetnim ispitom. Imao sam komisiju iz tog uvjeta i u slučaju da ne prođem pao bih godinu. Prošao sam, no nažalost pao je moj kolega blackshtef. I jedini bed koji ima zbog toga je taj što mu u indeksu piše pad, a studirat će sve predmete iz treće godine plus taj koji je pao. :)

No, da ne pričamo o mojim bedovima nego da napišem nešto pametno što je proizašlo iz toga. Inače je moj moto “Think happy thoughts” koji sam posvojio od gore spomenutog kolege. On nije položio copyright pa sam ja uzeo, ja ga isto ne polažem, al kao da to činim. :) Nadalje, prema tom motu dade se zaključiti da sam većinu vremena nasmijana, sretna i optimistična osoba. Što ne mogu poreći, čak i kad sam u bedovima koristim humor. :) No, ponekad mi se dogodi da učinim neku jako dobru stvar (ili baš ništa) kao što je sada s ispitom i osjećam se loše. Doduše, osjećao sam se dobro kad sam položio, ali nakon nekoliko sati sam se počeo osjećati loše i sve lošije i to se stanje provuklo i prema danas. Na svu sreću došla je prijateljica iz Zagreba i oraspoložila me, a čak sam i dobio poseban tretman u McDonaldsu od druge frendice.

Što oćem ja time reći? Pa koliko god mi uvijek u životu bili loše volje, žalosni, nesretni ili nešto takvo uvijek moramo znati da postoji nešto ispred, nešto prema čemu ćemo gledati i koračati sa željom. Ja, da budem iskren i nemam neke konkretne ciljeve u životu što me zna smetati i ponekad se zapitam čemu sve to. No, duboko u sebi imam onaj neki sitni glasić koji me stalno ohrabruje i daje mi snage da nastavim. Pa kako god bedovi bili loši.

Ovo sam odlučio napisati jer sam sa kolegom Agramerom došao do zaključka da je danas velik broj ljudi tužan, pretpostavljam loše vrijeme ili nešto slično. Vjerujem da će se sutra sve popraviti, ali nekim ljudima je ovo jedan od lošijih dana pa tako želim misliti na čitatelje i poručiti im da uvijek postoji nešto bolje, ako oni žele tako gledati svijet i vjerovati u to. Jer nije stvar u tome kakav svijet jest, nego kakvim ga vi zamislite. Ja živim u filmu sreće i osjećam se sretno. Trebali bi i drugi.

2bgay