2bgay blog

Vrijeme je za brisanje nekih predrasuda iliti (stereo)tipova, što bi značilo da je sunčano, te je i službeno započelo ljeto. Dosta o vremenskoj prognozi, ajmo na bitno - i pederi prate Europsko prvenstvo. Pod pederi mislim ja, pod prate mislim prate. Do sada ne, ove godine službeno da. Ne znam, možda samo tražim neku vrstu priznanja od pripadnika hetero-navijački-nastrojenih-pripadnika jačeg spola (isprika na ovom izrazu svim tetama koje vole tete, te ovo čitaju, kao i svim drugim tetama), ali mislim da u vrijeme prvenstva svi trebamo zajedno bodriti naše, bez obzira na sve. Ako sam u krivu, premlatite me - ups, to mi se i inače sprema. Nastavi čitati…

Već dugo pratim rad i razvoj drage mi umjetnice Jelene J-Zlo Tondini. I s ponosom mogu kopi-pejstati poziv na promociju njene gej-frendli knjige: Nastavi čitati…

Draga mi Remi ponavlja u zvučnicima:

Dobar je dok traje, uvijek mi se podaje
također i ja njemu, znam ga, kužim mu shemu.
može biti savršen, al nikada svršen
u ustima s njim najbolje barataju Phlaggma i Gospon Stršljen.
Zbog njega se miču guzice, pale se curice,
tijelo ga osjeća, i svetice i bludnice
njemu bi se odale, jer nikad ne znaš odakle
on dolazi, on uzima te, on osjeća te, o jebo te…

A ja? Ja samo čekam da mi se zatrese monitor i mobitel nakon toga pokaže novu poruku. Pa tako dolazi. Prva, druga, treća, sedma. Srce mi svaki put brže zakuca, priznajem. Tijelo ga osjeća, jel.
Uvod? Trojici sam se danas outao. Jedan je rekao da je znao, a osobu od koje je navodno saznao ganjao sam s cigaretom preko nogometnog igrališta. Drugi? Pa, jedna od lošijih reakcija, no ništa negativno. Treći? U tom grmu leži zec. Bacio sam davno na njega oko. «A jel on gej? Ma nije. Je. A šta ak’ nije? A šta ak’ je?» A znate taj tip osobe, zbog njega se miču guzice, pale se curice, no i dečki. Ima izgled, ponašanje, s pameću može daleko. I tako se ja njemu outam, kasnije saznam da je bi. Imam neku politiku – dalje od bipsića (možda jer sam puno strejtera u bipsić-područje odvukao…), ali sada ću napraviti iznimku. Dogovorimo spoj, i to baš u vrijeme kad mi bivši suptilno dečkića svog spominje. Znam ga, kužim mu shemu.
A ja? Ja samo čekam da mi se zatrese monitor i mobitel nakon toga pokaže novu poruku. Pa tako dolazi, sada već četrnaesta. O jebo te.

Zaključak: ovaj peder voli spojeve, kad u njima ima budućnosti.

Ponekad žaljenje za zaboravljenim subotama, zbog prekomjernog uživanja u alkoholu, požalimo što ih se sjećamo. Ja osobno subote ne zaboravljam, najčešće se dogodi da se sjećam i više toga nego se doista dogodilo. No nažalost, jučerašnje večeri sjećam se dobro i doista se sve dogodilo.

Dakle, nedavno sam izašao sa likom, u šetnju. Prva u životu, a osobno mi je koncept besciljnog šetkaranja glup. Pričali smo, zezali se, on ispričao kako je maloprije prekinuo dugotrajnu vezu s dečkom, ja slušao kako je on maloprije prekinuo dugotrajnu vezu s dečkom, no ja nisam ništa pokušao, jer… Je on maloprije prekinuo dugotrajnu vezu s dečkom. No ipak je sve lakše reći mobitelom u mobitel, pa smo otišavši svaki u svoj topli dom tijekom dopisivanja shvatili kako se obojica lupamo po glavama što nije bilo… Nečega.

Dogovor je pao. Subota. Javit ćemo se jedan drugom. Priznajem, bio sam nestrpljiv, ipak apstinencija čini gluposti. A i korizma. Više prikladno odabrana nego zbog vjerskih razloga koji su mi ravni temperaturama u Sibiru. Uglavnom, on bi mijenjao plan, da se možda nađemo. Možda. E pa Johnny je dao do znanja da ne prihvaća ne kao odgovor. Našli smo se. Zabavili. On je potom otišao svom društvu, ja svom. Svi sretni, svi zadovoljni, zar ne?

Ne baš, ajmo malo rewindati cijelu situaciju. Otišao je društvu koje je homofobno. I koje zna za mene, kao i većina ljudi koje znam. To sam naravno saznao između izmjenjivanja nježnosti (čitaj: pružanja zabave). Dobio je što je htio (ne baš, nisam taaako lagan), ohladio se i cijelu večer raspravljao o malom pederu što on naravno nije. Ni drugo, a nažalost ni prvo. Baš.

Ovo nije nikakav edukativan post, samo nešto da razbije monotoniju i ustajalost.

Pozdrav

Crnci su bili diskriminirani… Rasizam, čuli ste… Rosa Parks učinila je što se nitko drugi nije usudio. Usprotivila se Jamesu Blakeu, odbila sjesti u zadnji dio autobusa, odbila samu sebe prozvati drugačijom, manje vrijednom. Jedna žena.

Ponekad razmišljam o tom događaju… Crnci su morali proći kroz mnogo toga da bi mogli normalno živjeti. Trpjeli su maltretiranje, koliko fizičko, toliko i psihičko. Samo zbog toga što smo mi, bijelci, bili ljubomorni na činjenicu da se oni ne moraju kvarcati…

Što bi bilo kada bi se mi, pederi, mogli tako prepoznati (osim što bi lakše našli dečke (i curke curke))? Lemali bi nas na svakom uglu, maltretirali na koji god način bi stigli…

Poslali bi nas u institucije za liječenje pederizma. Malo elektrošokova nikome ne škodi, zar ne? Ili bi se ljudi navikli zbog spoznaje da smo tu, uokolo, a ne negdje daleko…

James Blake bio je vozač autobusa u kojem se tog 1. prosinca 1955. godine našla Rosa. “Nisam pokušavao učiniti ništa Parksici, već raditi svoj posao. Kršila je zakon, i što sam trebao učiniti? Taj prokleti autobus bio je pun i ona se nije željela maknuti u stražnji dio. Imao sam naredbe.” Istina je, koliko god Blake ispadao loš, činjenica je da je samo slijedio naredbe. Od koga? Bijelaca. Nekoga tko je ili bio zabavljen činjenicom da stvara tenzije, ili nekoga tko se na takav način mogao obogatiti na jeftinoj crnačkoj radnoj snazi (po kojoj može pljuvati).

Na neki način niti ne krivim homofobe. Odrasli su u sredini koja je uvjetovala taj stav. No on je morao od nekuda biti potaknut. Tko je taj kome mi smetamo? Kome je draže vidjeti ljude, prebijene samo zato što žive svoj život? Svaki dan srećem puno Blakeova, i znam da su oni samo dio piramide. Koja, ironično, kreće upravo od određenih pedera koji nisu spremni otkriti tu činjenicu kako ne bi narušili svom ugledu.

Peder je pederu najgori neprijatelj…

Ja čekam našu Rosu Parks, i vrijeme kada će borba pedera biti opjevana u mjuziklima (Under the rainbow, predlažem naslov).

P.S. Black je umro 2002. godine, Rosa 2005. Vidjela je što je postigla, i umrla sretna… Nadam se.

Dragi čitatelji, mislim da je red da Vas u prvom postu na ovom blogu, pozdravim. Moj nadimak je Johnny, te se nadam da ćemo se ugodno družiti kroz moje tekstove, i Vaše komentare. A sada dosta ulizivanja… Ne očekujte da će moji tekstovi biti posebno dugi, niti da će sadržavati enormne količine filozofiranja, no nikad se ne zna…

Danas sam dobio naizgled vrlo lagan zadatak – skuhati juhu i krumpir. Jednom pederu to ne bi trebao biti problem. Ali ja nisam jedan peder… Ušao sam u kuhinju, iliti bojno polje i izvadio potrebno oružje. Stara neprijateljica Plinska Pečić samo me odmjerila vrućim pogledom, i odlučila da sam napravim glupost.

Dok je vatrica veselo gorjela i posude se zagrijavale, zazvonio mi je mobitel.

“Hej, prijatelju dragi, kako si ti meni? Jesi za kavicu danas, možda sokić?” Dvije umanjenice i pozitivan pridjev u istom dahu? Odmah sam znao da draga prijateljica treba uslugu. Ispostavilo se da joj treba model za jedno snimanje. Tko sam ja da odbijem? Naposljetku, uvijek uživam u činjenju usluga prijateljima. Duša od čovjeka. :D

No, iz snova me brzo probudio neočekivan prizor. Krumpir je pokipio… Pa još malo, i onda još malo… Peć cijela prekrivena vodom… Zidovi također. Kako bih prikrio tu glupost, počeo sam brisati, i skinuo pogled s juhe. Iste juhe koja se odlučila pokazati u najboljem svjetlu glumeći krumpir…

Da me tek vidite kad radim puding…

Ovaj peder i kuhinja… Nula bodova.

Peder ostaje peder, a mr. Muscolo ružni starac.

Do čitanja…