2bgay blog

Dakle počnimo s pretpostavkom jedne sheme gradnje i promjene identiteta muške osobe homoseksualne orijentacije od djetinjstva, pa… do kud dogura.

Pojednostavljeno, meni se čini da se identiteti gej osoba mogu svesti na sljedeće:

1. Heteroseksualni identitet
2. Heteronormativni identitet
3. Gej identitet
4. Queer identitet

Naravno da su određene varijacije, inverzije i preskakanja moguće, ali meni se bar čini da sam ja svoju ličnost gradio tim redoslijedom.

1. Heteroseksualni: Kao mali, nemaš izbora. Nisi zapravo uopće seksualno biće. Onda počinje pubertet, određena eksperimentiranja (koja su doduše u mom slučaju izostala), podrazumijeva si da si hetero i tako živiš, barem pokušavaš.

2. Heteronormativni: Kad vidiš da to tako baš i ne ide, a slijedom “onog kako su te učili”, nastojeći još uvijek biti “dobar dečko” ili se bar kao takav prikazivati, živiš po heteronormativnim pravilima. Kako majka mog prijatelja reče: oženi se ti sine, da imaš sigurnost doma, a onda sa strane možeš raditi što hoćeš.

3. Gej: Mlade osobe danas s otvaranjem društva i sve većom tolerancijom prema homoseksualizmu odluče reći ne. Ne želim biti licemjeran, želim živjeti svoj život. Katkad malo i pretjeraju pa, često i nesvjesno se uvuku u one tipično stereotipne trač-micica-stajliš-madonna priče.

4. Queer: Kad shvate da se na taj način zapravo getoiziraju unutar društva kao takvog počinju biti svoji. Jedinstveni, univerzalni, queer. Postavljaju pitanja o bitku, smislu postojanja, načinu funkcioniranja društva i kako je sve to krivo i oni će živjeti po svom. Možda će čak preuzeti i neku pro-aktivnu ulogu u društvu u tom smislu, ali šanse za uspjeh, nažalost, mjere se u promilima.

 

---

 

Razočaranje nakon svega? Ogorčenost možda? Ili ipak kakav takav komformizam sa društvom u koje smo uronjeni bilo u širem (svijet, država, kultura) ili u užem smislu (identitet grupe, supkultura)…

 

---

 

A sada vi: Gdje se vi vidite i kako se (s)nalazite?

 

Vlastite pozicije i razmišljanja otkrit ću vam u svojim narednim postovima.

Toliko za večeras, živi mi i sretni bili, ma kakvi i gdje*

Vaš agramer

 

*bilo kao novoizabrani predsjednik jedne stranke u potrazi za čvrstim centristitičkim identitetom ili pak drama queen all critique-little-or-no-action Vedrana Rudan kod Stankovića danas ;)

S obzirom da sam primjetio da su još neki ljudi koje pak dosta drugih ljudi opisuje svim riječima iz gornjeg naslova počeli čitati ovaj blog, a kako sam i u vječitoj nedoumici što li sam sâm od gornjega (ako uopće išta), imam potrebe, nakon određene stanke, za još malo introspektive i filozofskog promišljanja.

No polako. Krenimo od konkretnog. Slikovito objašnjeno, nakon ”blow, blow, overblow - burst” sukoba s predsjednikom drage nam Udruge - koji inače prema ocjenama mnogih odbija svojim autoritetom potiho suradnike od sebe - ja sam se usudio napraviti skandal u obliku objavljivanja neopozive ostavke s vodećih pozicija svekolikom članstvu, te ih time, navodno, mnogo uznemirio - kao rješenje svojedobno mi je skoro pa naređeno povlačenje ostavke i isprika članstvu. Zadnjih se dana ipak, čini mi se, ploča ponešto mijenja. Više me se ne optužuje, barem ne izrijekom, za zakulisne igre i orkestriranu destabilizaciju Udruge, jer se, vidi čuda - mojim uzastopnim, katkad doduše i ostrašćenim argumentiranjem i dokazivanjem - ukazalo i najnevjerljivijim tomama da tome i nije baš tako kako su si oni iskonstruirali u svojim vizionarskim glavama.

---

Stop. Ispočetka. Neću brisati ali neću ni nastaviti. Dosta je bilo negativizma. Proglasite me ludim zbog salto mortalea :)

---

 Šapuću ptičice da u Varaždinu postoji grupica gej ljudi koji se sastaju i promišljaju o gej temama, imaju čak i neke aspiracije ući u aktivizam, pa bih ih molio da ako ovo čitaju da mi se jave.

Gledao sam Čehoka na YouTube-u maloprije (Nedjeljom u 2) kako konstruktivno i kohezivno nastoji djelovati iako ga mnogi blate i vrijeđaju. Čovjek trpi. Pa vragu, mogu i ja malo onda valjda. Voli Varaždin i on mu je na prvom mjestu, iako ne zanemaruje ni Hrvatsku, odnosno društvo u cjelini. Misli da je u datim okolnostima vrednije biti gradonačelnik nego ministar. Neki kažu sebično, izgubio bi bazu kad bi otišao iz Grada. Želi biti, u neku ruku, moralna vertikala, pa si na neki način uzima za pravo da bi se trebao svidjeti svima.

Ali, sto ljudi, sto ćudi. I ja sam znam nekad dati cijelog sebe za nešto. Pomaknem brda i doline i iznenadim sve oko sebe rezultatima, jer ja sam inače ovako jedna, moglo bi se reći pomalo specifična - čudna i komotna biljka. 

I onda, kada se već toliko trudim, trošim goleme količine energije - što na konkretan rad, što na obuzdavanje vlastite ćudljivosti - beskrajno me uzrujava da se nekome nešto od toga nije svidjelo.

Pa kakav si to dosadan film izabrao/dao drugima da biraju? Objašnjavam ti ponovno da trebaš to ovako, ovako i ovako a ne onako... (kako sam to zabunom/u brzini napravio) Opet nismo ništa zaradili od pića...

Da li nafrljiti nos i pobjeći ili ostati se truditi ako generalno gledano smatraš da makar mrvicu doprinosiš nekim, generalno gledano, pozitivnim promjenama a ujedno i druga strana napokon shvati da je malo i zloupotrebljavala, odnosno uzimala zdravo za gotovo, maksimalno odgovorno obavljanje prihvaćenih obveza s moje strane, te veliku dozu, pokazuje se čak i kontraproduktivne, lojalnosti koju sam iskazivao prema istoj?

Tumači li se sebičnim zbog diplome - djelomično opravdano, ali djelomično i pod krinkom iste - bježanje iz neraščišćene situacije nakon koje se svi osjećamo loše? Zato jer postoje periodi kada naprosto ne možemo otrpiti neke stvari i osjećaje te preći preko drugih.

Je li sebično vezivati svoj angažman u nekoj organizaciji uz nagoviješteno možebitno priključivanje ljudi iz tvoga “grada snova” istoj?

Dragi moji, teško mi je. Pomozite donijeti mi ispravne odluke. Iako, postoji li uopće nešto što se može nazvati ultimativno ispravnim. Ili je to određeno, na primjer, kontekstom. Tko onda pak određuje koji je kontekst pravovaljan?

---

 Da definitvno sam luđak i budala iako su mi često pripisivali i one prve osobine iz naslova.

No dobro. Cut. Sapienti sat.

Kako god mu presudili, :)
puno vas voli vaš,
         agramer

 

---

 Citat iz Wikipedie:

In 2005, psychologists Belinda Board and Katarina Fritzon at the University of Surrey, UK, interviewed and gave personality tests to high-level British executives and compared their profiles with those of criminal psychiatric patients at Broadmoor Hospital in the UK. They found that three out of eleven personality disorders were actually more common in managers than in the disturbed criminals:

• histrionic personality disorder: including superficial charm, insincerity, egocentricity and manipulation
• narcissistic personality disorder: including grandiosity, self-focused lack of empathy for others, exploitativeness and independence.

They described the business people as successful psychopaths and the criminals as unsuccessful psychopaths.(4)

Cmoljak ;)

U zadnje vrijeme sve mi ide na živce. Predizborno ludilo sa svim svojim općenitim i već viđenim frazama, bespredmetnim prepucavanjima i (p)raznim obećanjima… Ide mi na živce zvonjava telefona, ide mi na živce fakultet, ide mi na živce inQueerzicija i kad ljudi ne cijene kad se netko za njih trudi. Ide mi na živce moja obitelj koja uvijek ima neku “pametnu opasku”. Ne veseli me ići u kino, naći se s prijateljima na kavi, pa čak ni otići nekamo na izlet. A sve su to stvari u kojima sam uživao. Pogađaju me sitnice i dobronamjerne kritike. Fokusiran sam na negativni aspekt svega.

Depresija? Nema sumnje. Kako se boriti protiv nje? Lijekovima? Psihoterapijom? Snagom volje? Preispitivanjem dosadašnjeg načina života i unošenjem pozitivnih promjena? Pa svačim pomalo, rekao bih.

No nisam htio ovaj članak posvetiti svojim osobnim problemima. Želio sam ga posvetiti snazi ljudskog karaktera, znate onog karaktera koji nije podložan promjenama raspoloženja, prolaznim teškoćama, pomodnim trendova, kritikama zlobnih jezika. Snazi onog karaktera koji vjeruje u sebe, no pritom nije bahat i arogantan jer poštuje sve ljude. Štoviše, spreman je na otvoreno polemiziranje s njima, strpljivo iznošenje i objašnjavanje svojih pogleda i argumenata, edukaciju i prosvijetljenje onih koji su na to spremni. Jer ta osoba vjeruje da su njezini argumenti ispravni.

E sad mene zanima, poznajete li koga takvog? Postoji li itko istinski takav? Ili su to samo puke slike koje ljudi odašilju prema van, dok u njihovoj nutrini često vlada konfuzija i nemir?

Je li moguć sretan i harmoničan (su)život bez spletki, zavisti i prljavih igara. Možemo li živjeti iskreno i otvoreno, šireći dobrotu? Sretni s lakoćom obavljati zadatke koji su pred nama? Ili je takav način razmišljanja utopistički?

Možda zaista bez zla ne možemo spoznati dobro, bez muke olakšanje, pa tako često naprosto moramo otrpiti teške situacije kako bismo bez grižnje savjesti uživali u blagodatima svih onih lijepih trenutaka koji proizlaze kao rezultat uloženih nam napora. Moje osobno mišljenje je da je tako nešto neminovno. Koje je vaše?  

I za kraj, u ovo predizborno vrijeme, ne mogu ne pitati se imaju li gornje životne filozofije i svaka svoj politički predznak?

    Vaš agramer :)

Ovu subotu obilježava se deseta godišnjica moje mature. Prva za koju u startu ne odbijam i samu pomisao da se na njoj pojavim. Dijelom i zbog toga kako sam pronađen. No o tome kasnije. 

Kažem pronađen jer baš se i nisam trudio održavati kontakte sa svojim bivšim kolegama iz srednje škole. Nisam se naime nikad osjećao nešto uklopljenim u to društvo; doduše imao sam par prijatelja s kojima sam pričao o stvarima vezanim gotovo isključivo uz nastavu, a tek onda nešto i o računalima i sl. U toj sredini sam imao pritisak (ne znam točno odakle inputiran, ali sigurno velikim dijelom i iz samog sebe) da moram biti najbolji, savršen. Bio bih nesretan ako bih dobio bilo koju ocjenu manju od pet. Takva je uostalom bila i kompetitivna atmosfera u tom razredu, složili su ga od samih lumena u generaciji bazirano na uspjesima na natjecanjima iz matematike još u osnovnoj školi. I tako se to prenijelo i na fakultet - FER - na koji je možda i pola razreda otišlo kao u intelektualno i organizacijski najprestižniji i najperspektivniji fakultet u HR, a ja kao izgubljeni mali Mujo skupa s njima. I sve je bilo super još neko vrijeme. Dok ja jednostavno nisam pukao. Nisam više mogao izdržati taj tempo, taj pritisak… bilo mi je dosta i takvog načina života. Doslovce sam pobjegao na drugi faks, na nižu godinu i to na smjer od kojeg su se svi sprdali jer je isti, kao, ispod mog nivoa. Sve ove uspješne sam stoga zbog kompleksa manje vrijednosti i posramljenosti koja je iz njega proizlazila prilično uspješno izbjegavao, sve dok nisam prekinuo svaki kontakt s njima. Dok su drugi postajali uspješni inženjeri, asistenti; bili na putu da postanu poznati znanstvenici i sl, ja sam tonuo u depresiju, bezvoljnost i anonimnost.

Trebao sam redefinirati cijelu svoju filozofiju i pogled na svijet kako bih krenuo dalje. Iz jednog determinističkog pogleda na svijet s jednom uniformiranom bipolarnom ljestvicom vrijednosti dugo mi je trebalo da nađem neku svoju, kakvu-takvu ravnotežu i prihvatim sljedeće činjenice:

1. Svijet je stohastički sustav. U nekim stvarima, ma koliko se trudili, imat ćemo slabe ili nekakve rezultate. Katkad nam pak druge stvari iznenađujuće lako pođu za rukom. Pouka: nikad ne treba sve karte polagati na jedan cilj.
2. Prije sam mislio da postoji jedna uniformna ljestvica vrijednosti. Želio sam da stvari budu crno-bijele, želio sam se svidjeti svima. Zamka kada shvatite da je to neodrživo jest da vas negacija takvog pogleda može dovesti do potpune relativizacije svih vrijednosti, do nekog oblika nihilističkog anarhizma.
3. Pomirba i kompromis: Hajdemo naći neku ravnotežu između svih tih suprotstavljenih pogleda i filozofija: Prvo, samim rođenjem dati su nam neki talenti, kroz život smo pak stekli razne specifične vještine, uronjeni smo u kulturni krug koji nas je isto tako na svoj način oblikovao. I od toga ne treba bježati. Treba biti svjestan svih svojih kvaliteta i mana te iskoristiti svoje komparativne prednosti pri funkciji realizacije ciljeva u odnosu na uloženi trud. No što su to uopće ciljevi? Postoji li uopće ikakav vrijednosni sustav? Treba li težiti uopće ičem; ako da, čemu? Moje mišljenje je da treba. Postoje naime neke univerzalne vrijednosti kao što su iskrenost, pravednost, poštenje, poštivanje svakog ljudskog bića, suosjećanje… Poanta je međutim da nemamo jednu polariziranu vrijednosnu ljestvicu, već beskonačno mnogo kontinuirano kvantificiranih dimenzija na čijim su (beskonačnim) krajevima apsolutno pozitivne odnosno negativne krajnosti neke osobine. I najveća većina nas se vrti negdje oko ishodišta (neutralna točka za sve dimenzije) u cijelom tom sustavu. Netko je možda smješten u negativniji dio jedne dimenzije, ali zato je u nekoliko drugih dobrano u pozitivom dijelu. Kvaka je u tome da ne postoji univerzalna mjera koja bi mogla uzeti u obzir sve dimenzije i tako napraviti neku apsolutnu hijerarhiju ljudi, rang-listu koja bi izlistala ljude redom od najvrednijih pa sve do onih bezvrijednih. Bar ne u suvremenom demokratskom društvu koje njeguje i potiče različitost, i u kojem je normalno da različite dimenzije za različite ljude imaju različitu težinu (različiti sustavi vrijednosti).

I eto, došlo je vrijeme za podvlačenje crte. Za odmjeravanje u neku ruku sa svim tim ljudima iz srednje škole. Nije da mi je baš svejedno kako će me svi oni, na čelu s jednom starijom, u jednom sasvom drugom sustavu formiranom, razrednicom procjenjivati ravnajući se, logično, po nekim vlastitim sustavima vrijednosti. A ti su: nisi završio fakultet, sumnjivih si seksualnih sklonosti, a toliko smo svi očekivali od tebe…

No pojavit ću se na tom susretu uzdignuta čela. Jer u svojem sustavu vrijednosti ja bolje stojim od njih. Možda nisam još završio fakultet, ali to je tek jedna od dimenzija. Razumijevanje svijeta, društvenih odnosa, jedna širina koja neprestano kritički propitkuje društvo i pritom želi konstruktivno djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjima, za mene je to važnije od svih njihovih uskih specijalizacija u znanstvenim i inim krugovima. 

I za kraj, da vam otkrijem još dvije stvari kojih sam se dotakao u ovom dugačkom, za mnoge vjerojatno i poprilično dosadnom tekstu (ali eto, morao sam se negdje ispucati :) ).

Prvo, onaj inferioran smjer koji sam upisao bio je nastavnički. I to se pokazalo kao dobrom odlukom. Moj ratio bio je već naime dobro (ako ne i previše) istesan. Najkorisniji kolegiji koje sam imao bili su upravo s tog smjera: psihologija, pedagogija i didaktika. I humanistička filozofija koja s njima ide.

Drugo, ispalo je samim načinom na koji sam pronađen da baš i nisam toliko anoniman i beznačajan koliko sam dugo vremena imao osjećaj. Moj predan angažman u inQueerziciji i poznanstva koja sam tamo stekao zamijećena su i dokumentirana u pozitivnom svjetlu. Ukratko, organizator obilježavanja 10-godišnjice mature dobio je moj broj od kolege s posla koji je ujedno moj kolega u udruzi.

Vive la difference!

Treba li se za njih žrtvovati i do koje mjere?

Svi smo se mi više puta u životu našli u situacijama u kojima smo osjetili neku nepravdu. Problemi su mnogi: od nas samih, preko okoline, pa sve do društva i društvenog uređenja u kojem živimo.

Sebe, ako smo uistinu motivirani i ustrajni, možemo mijenjati, okolinu u kojoj se krećemo isto u nekoj mjeri birati, no što je s ovim višim instancama?

Uzmimo jedan konkretan primjer iz aktivizma:

LORI su u sklopu svoje kampanje za smanjenje diskriminacije i prihvaćanje pripadnika/ca seksualnih i rodnih manjina u obitelji prikupljale priče o coming outu u obitelji i ustanovilo se da je puno mladih ljudi imalo vrlo neugodna iskustva s roditeljima - od vrijeđanja, pa sve do premlaćivanja i izbacivanja iz kuće. Nakon izlaska u javnost s pismima koja su skupili u LORI, a koja su djeca pisala roditeljima, novinari su se jako zainteresirali za tematiku zlostavljanih i iz kuće izbačenih gejeva i lezbijki. Budući je 11. listopada Coming Out Day kada i druge LGBT udruge pripremaju neke aktivnosti, ova tematika je dodatno zainteresirala novinare.

S jedne strane je jako dobro da javnost dozna za to, pogotovo od nekog tko je to doživio, jer možda netko od roditelja shvati da griješi i prihvati svoje dijete, ali opet s druge strane može biti malo problematično “maltretirati” nekoga tko je prošao sve te probleme da kroz to prolazi još jednom javno u medijima.

RTL je napravio prilog o izbačenim gejevima i nađen je jedan dečko iz Rijeke čije pismo je bilo objavljeno u novinama i koji je pristao ispričati svoju priču s ciljem da drugi roditelji vide kako je to strašno što rade svojoj djeci. U prilogu je bila zamućena slika i promijenjen glas. Prilog nije prikazan iako je trebao biti prikazan u utorak jer je taj dečko nazvao mamu i rekao da će biti prilog na TV-u o tome što mu je napravila. Nakon toga je ona prijetila da će se ubiti ako se taj prilog prikaže te je ultimativno RTL povukao prilog.

E, sad sam ja u prilici da “nagovaram” jednog dečka sa sličnim iskustvima na sudjelovanje u emisiji o coming outu na Radiju 101. Objektivno, vjerujem da bi njegovo sudjelovanje moglo donijeti samo koristi. Ovdje u Zagrebu gdje je ove godine upisao studij praktički svi znaju za njega (na što je čak i njegov dečko pomalo ljubomoran napisavši kako mu je dečko sad out pa misli da je faca), a majka i ostala homofobna rodbina su negdje dalje, do kamo ne dopiru valovi dotične radio postaje. No tu je sad ona emocionalna komponenta. Do koje mjere je moralno da ja njemu objašnjavam situaciju i uvjeravam ga da sudjeluje u toj emisiji? Jer to je nedvojbeno nešto što privremeno sa sobom nosi neke neugodne osjećaje, ali dugoročno praktički, korak po korak, u biti mijenja društvo u kojem ćemo provesti ostatak života…

Svi mi imamo i naše male osobne više ciljeve. Završiti fakultet, osnovati obitelj, izgraditi karijeru i sl. Oni nas usmjeravaju i vode. Često međutim učinimo i nešto sasvim suprotno (zapartijamo ili na neki sasvim deseti način potrošimo noć prije ispita jer ne možemo podnijeti psihički pritisak). I to je ljudski.

Pitanje ostaje. Koja je prava mjera između pokoravanja višim ciljevima i bezbrižne slobode prepuštanja, često trenutnim i prolaznim, užicima?

Kroz život i druženja upoznao sam mnoge gejeve koji imaju problema s prihvaćanjem vlasite seksualnosti. Jednim dijelom to je i razumljivo - rasli su u homofobnom okruženju koje se izrugivalo svemu što ima veze s pederima. Time su i sami upili takve obrasce razmišljanja, te ako se nisu baš temeljito potrudili prvo osvijestiti, a potom i dekonstruirati ih, dolazimo do problema koji se zove internalizirana homofobija.

Razumljiv je sam po sebi strah da okolina koja ima negativan stav spram homoseksualnosti ne sazna za njihove sklonosti, pogotovo ako su na neki način ovisni o toj okolini. No gdje je ona granica između razumnog opreza s jedne strane i paranoidnih strahova koji u svojim ekstremima dovode do potpunog potiskivanja cjelokupne seksualnosti s druge?

Da ne bude sve isuviše općenito, uzmimo za primjer tri osobe. Nadjenimo im fiktivna imena: Marko (37), Gustav (21) i Stipe (24). Marko i Gustav dolaze iz jednog grada na istoku Lijepe naše; Stipe pak dolazi s krajnjeg juga. Gustav i Stipe rasli su u dosta religijskom, za njihove krajeve reklo bi se karakterističnom okruženju. Marko je imao tu sreću što je za oca imao svjetskog čovjeka, odnosno iznikao iz jedne obrazovane građanske porodice koja u doba njegova djetinstva, po logici tadašnjeg režima, nije imala baš neke veze s religijom.

Odrastao je bez pristupa internetu, koji današnjim tinejdžerima, budimo objektivni, bitno olakšava dvije bitne stvari: realnije i cjelovitije sagledavanje svijeta i odnosa u njemu, te kao drugo bitno pojednostavljenu komunikaciju i razmjenu mišljenja s najrazličitijim ljudima. Unatoč dakle nedostatku svega toga za vrijeme svog odrastanja, on danas sam za sebe smatra da je gej. Ima dečka već duže vrijeme s kojim bi htio i ostariti. Njegovi bliski prijatelji svi znaju za njegovu orijentaciju i vezu, on živi sam u svom stanu, reklo bi se u velikoj mjeri sređenim životom. Pa ipak, ne samo kad se radi o rodbini, ili kolegama s posla, nego i o potpunim neznancima, on svog dečka predstavlja, well… na razne načine, samo ne kao dečka. Za kolege s posla izmišlja fiktivnu curu iz drugog grada s kojom je navodno u vezi, iako na njegovom poslu postoje ljudi za koje se nagađa ili zna da su gej. I osim ponekih tračeva iza leđa i nemaju nekih posebnih problema. No, Marko ima opravdanje da je njegova uža specijalizacija kojom se bavi tipično muški posao, te bi u tom kontekstu moglo biti pogubno ako se sazna da je homoseksualac. To što je u tom istom, “muškom”, timu i jedna biološka heteroseksualna žena za njega nisu nikakvi argumenti. No dobro, Marko se ako ništa drugo, iako je čak i imao neke neuspjele pokušaje odnosa sa djevojkama, identificira kao homoseksualac.

Gustav se pak identificira kao biseksualac. Mrzi pedere, pogotovo “one koji se tako nose”. To što se on voli dotjerati na jedan samo pederu svojstven stilski način, i još se šepuriti tako, očito se ne računa. Ne računa se ni što je dosad, barem koliko je meni poznato, imao odnose isključivo s dečkima, u kojima se svima odreda totalno razočarao, jer pederi su po njegovom mišljenju jedna posebno grozna vrsta. E sad, svakom tko se imalo razumije u psihologiju mislim da je jasno da se tu radi o čistoj projekciji vlastite slike pedera na sve te ljude. Jer nemoguće da su baš svi bili tako grozni. Ali, to sad u neku ruku više nije ni bitno. Gustav je naime uspio pronaći macho prijatelja biseksualca i ugodno im druženje bilo. Prema pederima je, barem “onima koji se tako nose”, svjesno ili ne, porušio mostove, ne želeći imati više nikakva posla s njima.

Stipe je pak opet priča za sebe. On i inače ima nezanemarivih psihičkih poteškoća, velikim dijelom uvjetovanih različitim principima koji se u njemu kose. Roditelji su ga učili da bude perfekcionist, da se koncentrira na školu, ostalo su oni obavljali za njega. Njegova obitelj, a samim time i on, duboko je religiozna. No po dolasku na studij u Zagreb otkrio je da najbolje funkcionira kad je potpuno sam, sam u svom stanu sa svojim mislima, bez pritisaka bilo koga. Želi igrati na kartu samodostatnosti i individualnosti. No njegova, sasvim drukčije kondicionirana podsvijest se buni, što se pak manifestira raznim psihičkim smetnjama. I e da, iako je na fakultetu na kojem otprilike na nekih dvjestotinjak cura dolazi 18 dečki, još se nije uspio povezati niti s jednom od tih cura u nekakvu, pa makar i platonsku vezu. I to ga jako muči. Jer osjeća da nije “ispunio normu”; svi dečki njegovih godina već su naime imali cura i cura. E pa sad, da li je baš problem isključivo u njegovoj blago sramežljivoj karakternoj crti ili pak nečem puno dubljem, zaključite sami.

Puno vas voli vaš agramer :)

Dragi čitatelji!

Iako sam dobio smjernice da se fokusiram na gej teme, ne mogu ovu priču ostaviti nedovršenom. Tim više što ovih dana mnogi imaju ispite o kojima im ovisi i godina. A meni, meni je prekosutra posljednji ispit. Posljednji prije samog diplomskog, that is. I zato osjećam da mi je dužnost iznijeti još neka svoja iskustva koja su se sublimirala kroz sve ove godine mog studentskog života. A nakon toga prelazim na tekstove o pederima, obećajem! ;)

Dakle. Ne možete se prihvatiti ispitnih materijala, muka vam je od same pomisli na njih, zaobilazite ih u širokom luku? Pa zar su zaista tako strašni, toliko bezvezni? Kad imam takav dojam, prisilim se ako ništa drugo prolistati službeno ispitno gradivo, čisto da vidim ključne riječi i teme. Ako usput uspijem pohvatati i neke koncepte, tim bolje.

A nakon toga dolazi show samozavaravanja: Ne, ja neću učiti to odvratno besmisleno gradivo, ja ću pri pretraživanju internetom slučajno naići na teme koje su srodne onima o kojima se radi u kolegiju koji spremam. Neobavezno ću pretraživati to područje i ako naletim na nešto što me zanima, pročitat ću. Katkad me nešto pritom toliko zaintrigira da bez problema provedem sate proučavajući to. I ne smatram to izgubljenim vremenom, čak i ako nema neke prevelike veze sa samim ispitnim gradivom. Potom uzmem neke knjige koje nisu obavezna literatura, nego neka dopunska ili na prvi pogled čak i nevezana, ali su tamo stvari prikazane na meni baš odgovarajući i zanimljiv način. Sve to pomaže mi da ono što zaista moram učiti stavim u neki, meni smisleni kontekst.

A dan-dva pred ispit, kad zagusti, ako zaista želim riješiti taj ispit, čitat ću i same ispitne materijale. Ono što sam saznao prije kroz neobavezno pretraživanje i čitanje sigurno mi neće odmoći, a možda mi baš pomogne da posložim stvari na pravi način te u tom finišu budem efikasniji, da se koncentriram na najprioritetnije dijelove. A ostalo ću već nekako improvizirati, ako treba ići ću i na sreću i muljanje. Sva sreća, zbog sveg onog prije, sad imam i nekog štofa za to.

Eto toliko. Budite mi pametni, vrijedni i samouvjereni. Život će odmah biti ljepši. :)

Vaš agramer

Ono što su masama športske kladionice, to su pametnima burza i investicijski fondovi

Dakle, idemo ovako: Koliko puta ste novac uložili u neku okladu, adrenalinski iščekujući ishod? Koliko su povoljni bili ti ishodi? Koliko puta ste uzeli instant lutriju, uplatilo loto? Ili pak igrali neku nagradnu igru na televiziji/radiju, obično ne dobivši ništa doli poveći telefonski račun?

E pa da ste sve te novce uložili u neki od investicijskih fondova, danas bi vjerojatno nešto imali. Možda čak i postali ovisni o tome - prateći kretanja - skokove, rastove i padove svaki radni dan. Ako ste poput mene na tu stranu navudreni, promišljati biste što je uzrok pojedinim kretanjima i trendovima, možda na koncu i zaključili da  sve i nije tako komplicirano kako se na prvi pogled čini.

Pritom treba naglasiti da se ne radi o nekakvim vrtoglavim iznosima, u neke fondove moguće je uložiti već i 400 kn, u neke čak i manje.

E, nakon što steknete tu neku razinu osnovne ekonomske pismenosti i pohvatate žargon financijaša, budete izbombardirani TV reklamama o dionicama i burzi, a pritom još načujete kako su dobro zaradili oni koji su kupovali dionice Ine i Magme namijenjene građanstvu u inicijalnoj ponudi, poželite napraviti idući korak. Poželite i vi sudjelovati u tome svemu.

E pa dragi moji, ako vas peru takve želje i ako imate štogod ušteđenog novca, ova zadnja inicijalna javna ponuda prije izbora - radi se o dionicama T-HTa - prava je prilika da se okušate u tako nečem. Prema svim analizama naime, trenutno vladajući HDZ dodvorava se građanstvu preko inicijalnih javnih ponuda gdje se građanstvu nudi stjecanje suvlasništva u pojedinoj tvrtki po povoljnim uvjetima. Zapravo, uvjeti ne moraju a priori biti povoljni, često se radi i o bjanko ponudama u kojima ni ne znate po kojoj cijeni dobivate dionice. I zašto je baš sada onda idealna prilika?

Možda ste čuli prepucavanja o oporezivanju kapitalne dobiti. To predlaže Jurčić i SDP. Jer realno gledano, ljudi (s mnogo novca) ostvaruju ogromne zarade u kratkom vremenu trgujući na burzi raznim vrijednosnim papirima. Pritom nije za odbaciti i sumnja da neki raspolažu i povlaštenim informacijama o raznim tvrtkama pomoću kojih mogu dosta precizno prognozirati trendove kretanja pojedinih dionica te na taj način u kratkom vremenu multiplicirati svoj kapital.

No svaka medalja ima dvije strane, i bez da ulazim u podrobne gospodarsko-političke analize reći ću vam službeni stav Sanaderovog HDZ-a po tom pitanju. Oni su oštro protiv poreza na kapitalnu dobit jer bi, citiram, to u biti bio udar (među ostalim) na najšire slojeve građanstva.

OK, svakom pametnijem je jasno da HDZ prodaje maglu tom pričom, jer gdje je glavnina burzovnog kapitala koncentrirana? Sigurno ne kod najšireg građanstva. U pitanju su veliki igrači koji su stvorili moćan lobi kojem ne odgovara oporezivanje velikih svota novaca kojima trguju na burzi, pa kako bi imali kakav-takav alibi, vlada se odlučuje doslovce udijeliti nešto dionica i “običnom čovjeku” kako bi mu zamazala oči.

E pa sad, kad smo ustanovili situaciju, možemo zdvajati nad njom ili profitirati od iste. No da se ne izgubimo u mnoštvu informacija, rezimirajmo ukratko:

1. Na vlasti je još uvijek HDZ kojem je u cilju neoporezivanje kapitalne dobiti
2. Kako bi opravdali takvu strategiju žele da što širi slojevi građanstva budu u posjedu makar minorne količine dionica
3. Ovog mjeseca u tijeku je inicijalna javna ponuda dionica T-HTa u kojoj građani u odnosu na cijenu iz te ponude mogu profitirati kad dionice koji tjedan kasnije izađu na burzu (te se time definira njihova stvarna tržišna cijena), ili izgubiti
4. Mislite li zaista da će država pod vodstvom HDZ-a složiti takvu ponudu koji mjesec prije izbora u kojoj će građani izgubiti?

Da ne duljim više. Uzmimo zadnji primjer: Magma. Cijena dionice iz inicijalne javne ponude: 238kn. Cijena svega koji tjedan kasnije po izlasku na burzu: 300kn. Cijena nakon par sati trgovanja u trenutku kad je potražnja bila najveća u odnosu na ponudu (nakon što su institucionalni ulagači krenuli masovno kupovati dionice Magme, a prije nego li ih je građanstvo počelo masovno prodavati): oko 370kn. Sada je oko 310kn.

Pa sad vi računajte: da ste uložili nekih 6000kn (koliko je otprilike cijena jedne školarine koju možete platiti sada, ali isto tako najvjerojatnije i za mjesec dana), mogli ste dobiti nekih 25,21 dionicu. 25,21*300 = 7563; 25,21*330 = 8319 kn. Vjerojatno biste prodajom dobili nešto između te dvije brojke, s time da ste  posredniku trebali ostaviti nekih 60-ak kn.

Ako vas je ova priča zaintrigirala, predlažem da posjetite neke od poslovnih portala za daljnje informacije i samu tehničku stranu realizacije upisa dionica iz javne ponude te prodaju istih na burzi:

http://hrportfolio.com

http://poslovni.hr

Budite mi dobri, zdravi, veseli i… bogati! :)

Vaš agramer 

Poznata situacija sa gornje slike? Ok, možda je malo karikirana, ali mislim da je problem kako se (efikasno) uhvatiti u koštac s učenjem, pogotovo sada u vrijeme ovih, za mnoge ključnih ispitnih rokova nešto što mori mnoge studente.

The bad news: Uzroka je mnogo, jednostavnog i jedinstvenog rješenja nema, nema čarobne formule.

Svatko mora prvo sam za sebe odrediti uzroke neučenja.

Međutim, ono što ja mislim da je ključno jest razviti strategiju fokusiranja na cilj, na onaj trenutak kada će taj ispit nad kojim toliko zdvajate biti iza vas. Ako stalno taj trenutak imate na pameti, i ako on kod vas inducira pozitivne osjećaje, vrlo je vjerojatno da se nećete morati toliko tjerati, već ćete lakše prilaziti samom učenju. No to je tek jedan od temelja. Pojavljuju se tu još problemi efikasne organizacije vremena i slično.

O svemu tome i drugim mojim razmišljanjima u sljedećem nastavku; pritom pod mojim treba naglasiti da se odnosi na novog autora koji se odlučio okušati u pisanju po ovom blogu. :)

Glavu gore, hrabro u koštac s problemima; puse vam svima šalje Mladen - vaš agramer ;)