2bgay blog

Zbog današnjeg nadograđivanja bloga tokom kojeg je došlo do izvjesnih problema dogodila se mala “promjena”. Kao što možete primijetiti u tekstu na blogu hrvatski znakovi su zamijenjeni nekim bezveznim. Obzirom da je moj kolega blackshtef imao isti problem koji je uspio riješiti tako da je morao jedan po jedan zapis sređivati posebno ja još razmišljam šta da učinim jer kod mene je malo problem drugačiji. Izgleda da i pri unosu novih članaka dođe do problema. Tako da smo za sada malo hendikepirani, ali nadam se da će uskoro biti sređeno.

Nadam se da ćete mi moći oprostiti. :D

2bgay

Provodim već neznam koji put još jednu večer na iskonovom chatu. Ovamo dolazim samo kada mi je ubitačno dosadno, kada privremeno izgubim svaku nadu da ću pronaći nekoga i biti sretan s njim etc… Uglavnom, kada sam onako skroz jadan. :| I opet pričam s bezbroj likova, 80% traži seksa, 5% je prestaro, 5% istražuje svoju seksualnost, a 10% ne simpatizira moj nick na gay.haeru (koji je baj d vej “Peder”). Nikada nisam niti našao nekoga zanimljivog preko tog chata, jer znam da ovih 80% traži nešto što meni uglavnom ne odgovara ili kad sam fakat u bedovima onda pristanem, ali se pet minuta poslije predomislim. :) Imam još uvijek onaj neki moralni osjećaj da to nije u redu i sada mislim da nije u redu. Možda ne čak toliko zbog toga što će se to dogoditi koliko zbog toga kako ću se ja osjećati tjedan dana kasnije, mjesec, godinu dok to bude u mojem sjećanju. I dok ja pokušavam pokrenuti neki normalan razgovor jer ne tražim sirovi izgled, razgovori se uglavnom počnu, na pritisak druge strane, kretati u stilu, mjere, što tražiš, odakle si, godine…ne nužno tim redoslijedom. :| Osobno sam odrastao u klimi u kojoj se razmišljalo o chatu kao o brzom načinu pronalaženja ljudi sličnih interesa, ali do sada nikada nisam vidio “filtar” u opčem smislu riječi koji bi definirao kako osobas mora izgledati recimo, godine se već mogu pojaviti. Osobno uvijek na chatu tražim nekoga s kime se može lijepo popričati, jer bože moj, ne vidimo se uživo pa izrazimo riječima što volimo i možda nađemo zajedničke interese.

Velika je vjerojatnost da se fizički jedno drugome uopće nećemo svidjeti i dosta često podilazim mišljenju o fizičkom izgledu, ali ponekad me osoba može toliko zainteresirati da me izgled i ne zanima previše. Dapače, u zadnje vrijeme primjećujem da mogu ljude, koji malo odstupaju od mog “tipa” dečka, “namjerno” percipirati kao privlačne. Iako smatram da su svi privlačni na svoj način, nisam savršen primjer toga da smatram sve privlačnima, pa mi se ova sposobnost (eng. skill) čini kao prikladna za neke situacije. :) Kako bismo pričom trebali upoznati međusobno jedni druge na chatovima imam osjećaj da se taj dio interneta u zadnje vrijeme brutalno zlorabi (pazi spiku). U biti, nije problem sada toliko u tehnologiji, ona je takva kakva jest, nego je problem u ljudima. Sjetio sam se predavanja jedne profesorice s faksa koje je održala ovaj tjedan. Malo je napravila dizertaciju na temu koliko smo robovi tehnologije. Zaključak je bio u stilu da su nekad računala bila spora i to je bilo super jer smo imali malo vremena da razmislimo o stvarima koje smo planirali napraviti, danas su te mašine toliko brze da pokušavamo razmišljati njihovom brzinom što je loše jer na taj način ne samo da postajemo robovi tehnologije, nego isto tako i zanemarujemo dar kratkog premišljanja o nečemu što planiramo učiniti pa tako žurimo nekamo gdje bismo zakasnili samo sekundu (perspektivi čovjeka zanemarivo u socijalnim kontaktima) kad ne bismo žurili. A ta sekunda razmišljanja zna ponekad biti jako dragocjena, posebno ako treba donijeti neku važnu odluku na brzinu, a sekunda više je super. :)

Neznam kako konkretno da zaključim ovaj post, mislim da sam glavnu misao izrekao u dva prethodna odlomka pa će se čitatelji moći zamisliti malo. A ako nekto dobi neku ideju kako nastaviti samo može ubaciti komentar pa imamo post s različitim smjerovima razmišljanja. Što je dobro jer se tako potiče ljude na raspravu, što je bio cilj ovog posta u samom početku.

Trenutno slušam: The power of goodbye - Madonna

Kao srednjoškolac pisao sam osobni dnevnik. Obzirom da tada nisam imao gdje sakriti ili zaključati bilježnicu pisao sam ga na kompu i štitio svim mogućim lozinkama. Mislim da je to bilo čak i vrijeme kada sam podosta toga naučio o zaštiti datoteka. :) Pisao sam fakat hrpu stvari i da je netko nešto pročitao mislim da bi bio šokiran. Napisao sam stvari koje nikada u životu nisam rekao prije, a neke niti danas nisam dao ljudima na znanje. Pretpostavljam da taj dio osobnosti nitko od nas ne pokazuje ljudima, ali ona tamo duboko u nama postoji. Ono što sam naučio dok sam pisao taj dnevnik je to da sam se ponekad stvarno olakšao pisanjem nekih svojih gledišta. Rijetko u životu možemo naći nekoga tko bi nas u potpunosti slušao i shvatio naše probleme. Nije da je dnevnik osoba, ali obzirom da se u njemu svašta može napisati mislim da je stvarno nešto što bi trebalo posebno paziti i čuvati jer kad bi netko pročitao sadržaj ostali bismo jako povrijeđeni.

Sada dolazimo i do razloga pisanja ovog posta - počeo sam opet pisati dnevnik. Ovaj puta ga pišem u klasičnom, papirnatom izdanju. Doduše, sada ću se morati snaći s novim načinima zaštite i sakrivanja, ali odlučio sam za svaki slučaj napisati na prvu stranicu kako, što god netko pročitao unutra, ja ne odgovaram za duševnu (ili bilo kakvu drugu s strane) bol uzrokovanu saznanjem nekih stvari koje ipak odlučujem zadržati za sebe. Također kako ne namjeravam razgovarati o tome što je netko pročitao unutra, a čini mi se da rijetko tko ne želi komentirati nešto što je novo saznao. Iako možda ovo nekima koji sline za doznavanjem tuđe privatnosti ne predstavlja ništa, čini mi se da bi ipak većinu ljudi moglo zaustaviti od daljnjeg čitanja. No, ostaje da vidimo. :)
Kako sam krenuo čitati dnevnik? Pa, počeo sam gledati seriju “Taken”. Inače sam je prije gledao, ali nisam uspio odgledati do kraja pa sam si sada nabavio svih deset epizoda i gledam ih polako. Mala Allie piše svoj dnevnik i potaknula me na pisanje mojega. Prisjetio sam se pisanja svog starijeg dnevnika koji je fakat imao puno stranica. Ne sjećam se više kolko, obrisao sam ga u potpunosti. Malo mi je to teže sjelo, ali sam preživio. Poslije kako sam razmišljao o tom pisanju dnevnika bacio sam se u potragu za nekom lijepom bilježnicom u koju bi pisao dnevnik, nisam uspio naći ništa preko weba, ali sam zato našao nekoliko zanimljivih tekstova o pisanju dnevnika. Između ostaloga, nalazili su se savjeti kako pisati dnevnik. Savjetuje se potpuno otvaranje bez razmišljanja o tome tko bi ga mogao pročitati jer se jedino tako možemo smiriti. Također je preporučeno pisanje o sebi u trećem licu kako ne bismo proživljavali ponovno spomenute događaje (pretpostavljam da se mislilo samo na loše događaje). I blog se ne smatra dnevnikom jer se on piše kako bi ga drugi čitali.

Zaključak, dnevnik je super stvar i svako bi ga malo trebao pisati. Posebno vjerujem da zna biti koristan našim potomcima ili nasljednicima (kako god) koji bi mogli imati malo uvida u naš život. Prilično je uzbudljivo kad primete u ruke nečijii tuđi dnevnik, a zamislite koliko je tek uzbudljivo kad primite u ruke nečiji dnevnik tko je živio davno prije nego ste se vi možda i rodili. Primjerice Ana Frank, curica koja je pisala dnevnik za vrijeme drugog svjetskog rata o svojem životu i odrastanju u skrovištu koje su njeni roditelji s još nekom rodbinom napravili kako bi se sakrili od Njemaca jer su bili židovska obitelj.

Misao dana: Da bi bio sretan moraš se izražavati slobodno.

I ove su nam godine došli blagdani, bilo je puno zanimljivoga kroz cijelu 2007. Neke stvari su nas rastužile, a neke razveselile. No, mi uvijek pokušavamo biti sretni i nasmiješeni (a.k.a. gay)

jedna od definitivno najviše bedirajućih stvari za mene je bila smrt našeg dragog Tošea. Nikad nisam previše slušao njegovu glazbu (al opet, rijetko i slušam glazbu iz naših krajeva), ali nisam ga ignorirao kad se pojavio na TV-u ili u novinama. Činio mi se uvijek kao nice guy koji ima puno za ponuditi društvu, posebno djeci za koju se toliko zalagao.
Stvar koju još ne mogu definirati jel dobra ili loša (iako sam čuo obje mogućnosti) je pojava, svima već poznatog, Hrvoja u BB-u. Hrvoje je iznenadio ljude time što je rekao da je peder. Za učiniti takvo što u Hrvatskoj treba imati muda. No, nekako imam osjećaj da Hrvoje nije baš previše toga izvagao kad je otvoreno rekao da je peder. Prvo je problem bio među pederima. Mnogi pederi ne vole da ih se gura u stereotipe ženskastih muškaraca, a Hrvoje je to definitivno radio. Kao posljedica toga mnogima se digla kosa na glavi od same pomisli da ih netko tko spada pod stereotip prezentira cijeloj javnosti Hrvatske, a i šire. Budimo iskreni, Hrvoje je dobio vjerojatno više negativnog publiciteta nego pozitivnog. Čuo sam i da se u finalu BB-a pojavio sa puno previše šminke kojom je samo mogao potvrditi razmišljanje većine Hrvata - pederi žele biti ženskasti. Još jedna mrlja u njegovom Coming out dosjeu. :/

Pozitivna stvar koju bih ja ove godine izbacio kao jednu od važnijih, po meni, je buđenje svijesti o globalnom zatopljenju. To je problem u čijem bismo se rješavanju svi trebali ujediniti, bez obzira bili mi pederi, crnci, bogati ili siromašni itd. Jer globalno zatopljenje nije fenomen koji će selektirati ljude po nekoj osnovi i ubijati ostale, ubit će nas ili sve ili veliku većinu bez obzira tko mi bili.

Gay plus: U još nekoliko zemalja su legalizirane istospolne zajednice. Yay!

Želim Vam sretne i ugodne blagdane.

P.S. Od sada se može bilo tko registrirati na blogu i tko izrazi želju za pisanjem mogu mu dati status autora. Pa ako ima netko zanteresiran neka se javi. Kisi Kisi

Predizborno je vrijeme i nema osobe u našoj maloj ujebanoj državi koja nije dotaknuta raznim pizdarijama vezanima uz stranke koje su kandidirane za Sabor. SDP pljuje po HDZ-u i obratno. A i ostale stranke. Hrvati se ne mogu bolje u politici zabaviti nego u vrijeme predizbornih kampanja različitih stranaka u kojima se iznose razni argumenti za i protiv. Ako se iznose. Do sada sam se pojavio samo na SDP-ovom predizbornom skupu u Varaždinu i to samo zato jer sam se vraćao s faksa doma pa su mi bili usput. Inače izbjegavam te gluparije jer ako me zanima program neke stranke tada otvorim njihovu stranicu i pročeprkam po onome što nude za izbore. Na kraju krajeva smatram da pravo glasa znači da moram odgovorno glasati, a ne zaokružiti nekoga na listi samo jer mi je dao jabuku, vjetrovku ili bilo koje drugo sredstvo.

Sve ovo me podsjeća na vremena kada su bakice i mamice išle za svoju djecu u školu i kad su nosile pajceke i racice (ili bilo kaj drugo) kako bi njihova djeca mogla dobiti prolaznu ocjenu i završiti školu. Tako nas i stranke svode na potplaćivanje jabukama. Pa koji jebeni mentalitet je danas sposoban dati glas za jednu jabuku?! Isto tako se stranke pljuju raznim aferama i same sebi uništavaju kredibilitet. Neznam više tko je prvi počeo, ali znam da se radi o gluposti koja nema nikakve veze s njihovim programom za bolju Hrvatsku. Kažem da uvijek treba gledati na buduća događanja, a ne na ona prošla. Pa tako gledam i na izbore. Mislim da bi strankama puno više koristilo da su primjerice napravile ciljane skupine građana i posebnim im kanalima predstavili svoje programe. A ne na ovaj način gdje odjednom pokušavaju okupiti sve tipove građana što samo razvodnjava kvalitetu predstavljanja programa.

Mene zanima kako ću moći nastaviti svoje školovanje, što ću biti kad završim fakultet, kakve će mi biti mogućnosti zapošljavanja, kupnje stana… Ne zanimaju me Sanaderove, Čačićeve ili ine afere. Zanima me što mi nude. Političke stranke su srozale svoje kampanje na koncerte protiv droge s bivšim konzumentima droga (ironično, ne?), razne pjevače, ako se mogu nazvati pjevačima i predstave o tome kako su oni jači, bolji, pametniji itd. Zanima me kakva ću prava kao peder imati, hoće li se moja veza tretirati jednako kao i veza nekog hetero para ili ću i dalje biti manje važan od hetero para? Sve je to što me zanima i to mogu jedino doznati ako otvorim stranice neke stranke i pregledam njihove programe, a ne na njihovim skupovima gdje su svi velike face.

Ja sam svoje opcije izvagao i pregledao programe za koga ću glasati, jeste li vi? Izaći ću na izbore i zaokružiti svoj izbor koji smatram dobrim za mene. Jeste li i vi to učinili kao odgovorni građanin ili ćete se prodati za jabuku ili vjetrovku…?

Glasajte! :)

Iako danas veliki broj ljudi tolerira pedere u svome društvu i smatra ih nečim normalnim, još uvijek postoji veliki broj pedera koji ne vole govoriti kako su pederi. Osobno kao outana osoba s objektivnog stajališta mislim da još nisam imao problema zbog toga što sam outan. Naravno, uvijek je bilo i uvijek će biti zlobnih komentara i podsmjeha, ali oni se ne računaju pod loše posljedice outanja, nego pod neznanje osoba koje se rugaju.

No, unatoč tome što u današnje vrijeme mnogi ljudi prihvaćaju homoseksualnost kao normalnu pojavu još uvijek je u pitanju veliki broj pedera koji su pederi samo u diskreciji. Zašto je to tako? Neki tvrde da je to zato jer se boje da će izgubiti posao, drugi se boje gubitka ugleda. No, sve se svodi na jedno - status u društvu. Boje se kako će izgubiti status u društvu pa će radije biti pederi u svoja četiri zida i strejteri u javnosti. Čime nažalost idu na ruku onima koji žele da tako svijet izgleda jer ih i dalje ohrabruju na potiskivanje ljudi drukčije seksualne orijentacije. Ne bi me smetalo da to nema veze sa mnom, ili nekim drugim outanim pederom. Ali na žalost ima. S moje perspektive kao outanog pedera smeta mi što se ohrabruju na taj način upravo oni koji stvaraju probleme pederima. Zamislite svijet gdje bi svakog napadnutog pedera branio drugi peder, bez obzira gdje se to dogodilo (jer pedera ima svugdje kao i drugih ljudi). U Hrvatskoj se to još dugo neće dogoditi. No, prijatelj mi je pričao kako su ga u Londonu htjeli napasti neki huligani upravo zbog činjenice što je peder i ono što ga je jako iznenadilo je to što su na njegovu stranu stali svi pederi koji su se našli u blizini. Bez ikakvog beda. Ja sam do sada rijetko naišao na koji slučaj da je neki peder stao uz mene. Zapravo, samo se jednom dogodilo sa smo bili stick together. :)

Sljedeća stvar. Uvijek me je smetalo što ljudi izvrću svoj kaput kako bi se prilagodili drugima i uspjeli. Takve ljude ja nazivam pokazivateljima smjera puhanja vjetra (ilitiga vjetrokazima) jer se uvijek okrenu tamo kamo puše vjetar. Opisat ću Vam par primjera “diskretnog pedera”. Ja imam nekoliko osobnih iskustava, ali i nekoliko od drugih ljudi. Neću počinjati sa sobom da ne bih otkrio svoju egocentričnost odmah. ;) Dečko je našao diskretnog pedera i bili su u vezi. Naravno kad si u vezi sa diskretnom osobom onda se nikome ništa ne priča o tome da se, nedaj Bože, ne bi doznalo nešto što  se radi bez obzira na činjenicu jel se zna ili nezna o tome. Zanima vas šta je ispalo nakon nekog vremena? Diskretni dečko je imao još jednog dečka i još jednu curu. Eto ti diskrecije i njene svrhe. Ne slažem se s takvim postupanjem. Neznam za Vas. Druga situacija koju znam proživjeti je da ti dođe poruka kako te netko stalno viđa u gradu i kako zna što radiš, s kim se družiš, ali ti nikako ne želi reći tko je, špijuniranje?, voajerizam?. No, to nije ono najgore što može netko diskretan napraviti. Najgore je što se najčešće nađe u društvu koje mrzi pedere i onda se i on utopi u masi čime sam sebi stvara problem, ali i drugima jer im otežava “slobodan” život.

Iako postoji još mnogo argumenata za i protiv ja vjerujem u otvorenost pošto smatram da se na taj način mnogima olakšava život. Dapače, kad bi ljudi bili otvoreni i na strani svojih tada bi bili mi pederi daleko moćniji i mogli bismo obraniti svoja prava, a ne da nas netko ponižava stalno. Al, sve dok će biti diskretnih pedera bit će i problema s poimanjem pedera u društvu jer će outani ostati marginalizirana skupina.

…odnosno nije bolest.

• Društvo te odbacuje
• Više religijskih skupina je nabrijano protiv tebe
• Povećani rizik od fizičkog ozljeđivanja
• Povećani rizik od mentalnog ozljeđivanja
• Manja prava u državi od “ostalih” ljudi
• Rizik od gubitka podrške obitelji
• Rizik od gubitka prijatelja
• Rizik od gubljenja mogućnosti zaposlenja na dobrim radnim mjestima
• Biti vrijeđan zbog toga jer “vrijeđaš”
• Biti velikom metom za nepristojne šale
• Biti opisivan drugima kao životinja
• Da se govori o tebi kao o stvari u zakonu
• Povećavanje mogućnosti da počiniš samoubojstvo
• Da izgubiš pravo na legalan brak
• Da sakriješ samog sebe od drugih

Da li ovo zvuči kao razlog za postati pederom? Pederom se ne postaje izborom i biti pederom nije bolest. Budimo realni, da li bi odbijali teorije o tome kako se nešto može liječiti unatoč ovim, gore navedenim, razlozima? Ja sam nažalost s druge strane novčića i nisam u mogućnosti da tvrdim kako ih ne bi odbijao pošto to jednostavno ne mogu jer znam da bih i kad bi prihvatio koju teoriju o tome da je biti pederom bolest samo sebi naškodio. To kaže i svjetska udruga psihologa koja je još u prošlom stoljeću zaključila da je bolest kada se osoba bori protiv svoje seksualnosti unutar sebe i skriva je od drugih, a ne biti otvoren u vezi toga. A sada vama, “prihvatljive”, seksualne orijentacije ostavljam još jednom na razmišljanje nama pederima. :)
Na pisanje ovog kratkog teksta me potaknuo dečko s deviantarta na sljedećem linku. Nadam se da sam bar korektno preveo sve, ako ima pokoja greškica prijavite. :)

2bgay

U zadnje vrijeme mi nekoliko prijatelja ima već s takvim stvarima problema. Outali su se roditeljima a ovi im prijete izbacivanjem ili ih maltretiraju na neki drugi način.

U našoj državi je poznato da bi roditelji radije jebača od sina čije cure pobacuju nego pedera koji je bio s dva dečka do dvadesete i obojici je bio vjeran. Nažalost, to vodi mnogim krajnostima i dokazuje uvjetovanost roditeljske ljubavi. Naime, mnogi pederi za koje roditelji otkriju da su “bolesni” prolaze razna maltretiranja. To pokazuju i ispovijesti nekoliko lebijki i pedera čije su priče u sklopu akcije udruge LORI, “Otvoreno pismo”, objavljene u Jutarnjem listu. Neke izgledaju vrlo dobro, ali neke užasno, ja sam izdvojio samo dvije, ostatak možete naći na LORI.hr

Marin (29): Iskorijenit ću potrebu da budemo obitelj

Ni dan danas ne mogu shvatiti zašto sam onoga dana postao netko drugi za vas. Prestao sam biti vaš sin, vaš Marin, OK brat, pomalo neuredan, sa smislom za pravdu, ali s malo smisla za “ispeci pa reci”. O tome da sam gay pričalo se samo jednom, a šutjelo stalno. Moji prijatelji više ne dolaze kod nas jer ih gledate onim pogledom “Je li i on gay?”.

Kada je na TV-u neki film te tematike, možemo rezati nožem neugodnost u kući. Osjećam se odbačeno i ne razumijem vašu šutnju. Zašto od mene očekujete da vas razumijem, a vi se čak i ne trudite?

Cijeli život okrivljavao sam sebe, mislio da nešto nije u redu sa mnom… Teško mi je bilo prihvatiti da nisam kao većina, ali jesam. U čemu vas to vrijeđam i što činim loše sebi ili drugima? Stalo mi je da me volite, da s vama osjećam bliskost.

To je valjda obitelj… Radim na tome da me vaše odbacivanje ne boli i da ne trebam vaše prihvaćanje. Kada odem, kada budem dalje, možda će vam biti i manje bolno. Gay više neće biti u vašoj kući. Jednom ću iskorijeniti tu potrebu da budemo obitelj. A onda i želju da vi budete dio moje obitelji.

Stvari na cestu

Naslikao sam dugu na zidu, a potom bi joj rekao da imam dečka, na što bi ona odmahnula rukom: “Ma daj”. Kada sam je pitao što bi bilo da je doista tako, odgovorila bi mi da bi me izbacila iz kuće i da za to ne želi ni čuti – prisjeća se.

Onda mu je prekipjelo. Otišao je na gay pride, izašao na slici u novinama i taj primjerak donio majci. – Počela je plakati. Govorila je da će se ubiti, da je to sramota, da nitko u obitelji nije peder… – kaže Elvis. Sada je svatko u svojem stanu, ali se viđaju, odlaze na kavu… – Kad smo s njezinim prijateljicama, a one me pitaju imam li curu, ona posprdno kaže: “A ne, ima dečka”.

Znamo zajedno gledati i Big Brother. Pa kad vidi Hrvoja, nasmije se i kaže: “Vas pedere sve treba spaliti”. – Ali dobro – nastavlja Elvis – barem nije postupila kao otac moje prijateljice, 17-godišnjakinje. Strpao je sve njezine stvari u torbu, a ujutro, prije nego što je s njezinom majkom otišao na posao, probudio ju je, izbacio iz kuće, zaključao vrata i bacio ključeve u šaht. Cijeli dan je u spavaćici sjedila ispred kuće i plakala. Primio ju je natrag jer je maloljetna, ali joj ponekad cijeli dan ne daje jesti, a novac za faks može zaboraviti… Mama joj potajno tu i tamo nešto dade. No tata za nju više ne želi ni čuti.

Prema osobnim iskustvima prijatelja na pitanje u naslovu bih dao negativan odgovor. Roditelji su skloni misliti da usmjeravaju svoje dijete u pravom smjeru, pa će tako isto učiniti i u tome ako otkriju da je njegova seksualna orijentacija homoseksualna. No, ono što ne shvaćaju je činjenica da homoseksualnost nije bolest i da se ne može “promijeniti”. Nedavno sam gledao neki filmić na jutubu iz nekog talk showa i bila je tema liječenje homoseksualnosti - posljedice. Psihologinja je govorila o tome kako se osjećaju ljudi kod kojih neki pokušavaju “izliječiti” homoseksualnost elektrošokovima. Vjerovali ili ne u SAD-u postoje ustanove koje liječe ljude od homoseksualnosti, a inače mogu djelovati jer uopće ne govore da to rade nego da pomažu ljudima proći probleme. Tek se sve razotkrilo kad je jedna žrtva odlučila progovoriti o monstruoznim terapijama koje se sprovode tamo i pristala na skrivenu kameru.

Kako ispada, to je zapravo maltretiranje i tjeranje osobe na sram od same sebe. A svi znamo kako bismo izgledali da se sramimo sami sebe, čak se to može smatrati poremećajom. A što je još gore istraživanja tih “izliječenih” ljudi pokazuju sljedeće (reče psihologinja):

1. prva trećina ljudi ne ulazi u veze poslije terapija i praktički ostaje u celibatu pa nema smisla govoriti o izliječenoj osobi koja opet ne prakticira heteroseksualne odnose
2. druga trećina ljudi ulazi u veze sa suprotnim spolom, ali priznaje da tokom seksa s partnerom misli na nekoga svog spola
3. zadnja trećina tih ljudi je najgora, oni vjeruju da te terapije zbilja funkcioniraju i odlaze raditi u takve ustanove i opet uzrokuju probleme prve i druge trećine.

Kako sve to utječe na teenove? Pa jako loše. Svi mi koji smo bili teen znamo da su naši problemi nama bili najveći, nitko nam po težini problema nije bio ravan. I istina, možda naši problemi nisu bili najveći, ali moramo shvatiti da je svakome njegov teret najteži pošto nikada nije probao tuđi. Tako, uz sve probleme koje teenovi prolaze zbog otkrivene drukčije seksualnosti i kad najviše trebaju potporu roditelja ti njihovi vlastiti roditelji ih izdaju i uvjetuju im ljubav.

Treba upozoriti stoga roditelje kako homoseksualnost nije bolest, poremećaj ili nešto slično što zadesi ljude kao nesreća. Nije se još do sad utvrdio uzrok homoseksualnosti iako se smatra genetika odgovornom, ali također se dokazalo da homoseksualnost nije bolest i djecu koja su homoseksualna treba prihvatiti kao i svako drugo dijete - s ljubavlju i pažnjom.

2bgay

…zašto se osjećam tako posrano?

Ponekad imam taj osjećaj. Učinim nešto dobro i onda me euforija ne drži baš nešto previše. Konkretno se to ovih dana dogodilo s uvjetnim ispitom. Imao sam komisiju iz tog uvjeta i u slučaju da ne prođem pao bih godinu. Prošao sam, no nažalost pao je moj kolega blackshtef. I jedini bed koji ima zbog toga je taj što mu u indeksu piše pad, a studirat će sve predmete iz treće godine plus taj koji je pao. :)

No, da ne pričamo o mojim bedovima nego da napišem nešto pametno što je proizašlo iz toga. Inače je moj moto “Think happy thoughts” koji sam posvojio od gore spomenutog kolege. On nije položio copyright pa sam ja uzeo, ja ga isto ne polažem, al kao da to činim. :) Nadalje, prema tom motu dade se zaključiti da sam većinu vremena nasmijana, sretna i optimistična osoba. Što ne mogu poreći, čak i kad sam u bedovima koristim humor. :) No, ponekad mi se dogodi da učinim neku jako dobru stvar (ili baš ništa) kao što je sada s ispitom i osjećam se loše. Doduše, osjećao sam se dobro kad sam položio, ali nakon nekoliko sati sam se počeo osjećati loše i sve lošije i to se stanje provuklo i prema danas. Na svu sreću došla je prijateljica iz Zagreba i oraspoložila me, a čak sam i dobio poseban tretman u McDonaldsu od druge frendice.

Što oćem ja time reći? Pa koliko god mi uvijek u životu bili loše volje, žalosni, nesretni ili nešto takvo uvijek moramo znati da postoji nešto ispred, nešto prema čemu ćemo gledati i koračati sa željom. Ja, da budem iskren i nemam neke konkretne ciljeve u životu što me zna smetati i ponekad se zapitam čemu sve to. No, duboko u sebi imam onaj neki sitni glasić koji me stalno ohrabruje i daje mi snage da nastavim. Pa kako god bedovi bili loši.

Ovo sam odlučio napisati jer sam sa kolegom Agramerom došao do zaključka da je danas velik broj ljudi tužan, pretpostavljam loše vrijeme ili nešto slično. Vjerujem da će se sutra sve popraviti, ali nekim ljudima je ovo jedan od lošijih dana pa tako želim misliti na čitatelje i poručiti im da uvijek postoji nešto bolje, ako oni žele tako gledati svijet i vjerovati u to. Jer nije stvar u tome kakav svijet jest, nego kakvim ga vi zamislite. Ja živim u filmu sreće i osjećam se sretno. Trebali bi i drugi.

2bgay

Napokon ove godine u BB kući imamo outanog pedera. Nekoga tko se usudio reći - ja sam peder i volim dečke. :D Mnogi imaju sumnje u to da će sada Hrvati percipirati pedere kao femi, ali sam čuo i komentare kako su ljudi rekli da se njihovi prijatelji ne ponašaju kao Hrvoje. Što znači da neće opet svi misliti da su svi pederi femi. Na kraju, ima i hetero femi ljudi. :) Ja kažem da svaki muškarac ima nježnu stranu i svaka žena grubu stranu sebe, samo je pitanje koliko je tko spreman izraziti i tu stranu i kad.

No, postavlja se i pitanje zarade. Činjenica da je peder u kući može biti komentirana, posebno od strane Crkve, kako čine sve da bi zaradili. Iskreno, složio bih se s njima. RTL će na kraju ovdje praktički najviše para izvući. Inače ne bi radio to. Iako, kao posljedica ovog showa ljudi će shvatiti, bar većina, da i pederi nisu tako nešto čudni i bolesni ljudi. Smatram ovu godinu jednom velikom prekretnicom u hrvatskom aktivizmu jer konačno se na teveu govori i pokazuje peder bez nekih susdržavanja što je bilo slučaj do sada u svakom mediju.

Sve ovo upućuje na to da se i u hrvatskoj situacija kreće na bolje, no nažalost još uvijek nije tako dobro. Pederi nisu jednaki ostalim ljudima i to je otvorena diskriminacija od strane zakone, tj. vlade. Djelomično tu pridonosi desnica koja je na vlasti, ali vjerujem da bi mogao SDP doći na vlast na sljedećim izborima. Bar se nadam da će doći. Iako i oni imaju svojih malo čudnih načina kako bi vodili državu. No, oni nisu ni do koljena Kiri i sličnima.

Ukratko, nadajmo se da će peder u BB pobijediti jer bi to mogao biti pokazatelj kako i Hrvati ne diskriminiraju pedere, što će biti bar jedan lijepi plus u za našu državu. A sljedeće godine već predviđam i dva pedera, ako ne i tri ili možda lezbijka. Ostaje da vidimo.

2bgay

P.S. Upravo sam išao uzeti slikicu od Hrvoja da je stavim u članak i vidim kako piše “Hrvoju nedostaje voljena osoba”, čini mi se da RTL baš nezna kako da se snađe u ovome pa nije napisao da mu nedostaje dečko. Ipak je Hrvoje ubačen unutra zbog zarade. :(