2bgay blog

Godinama se na Hrvatskoj sceni vodi borba aktivista za priznavanje prava homoseksualnih osoba. I dok je napravljen veliki pomak u odnosu na mračne devedesete prošlog stoljeća, još uvijek ima puno posla koji treba odraditi. Do nedavno su ti aktivisti uvijek bili relativno nepoznati ljudi za koje tek tu i tamo čujemo u medijima i nisu nimalo poznati kao Dorino Manzin koji je svojevrsna ikona hrvatskog aktivizma mnogim slabo upućenim personama. No, danas sam pročitao kratki komentar Đurđe Adlešić.

Nastavi čitati…

U zadnje vrijeme sve mi ide na živce. Predizborno ludilo sa svim svojim općenitim i već viđenim frazama, bespredmetnim prepucavanjima i (p)raznim obećanjima… Ide mi na živce zvonjava telefona, ide mi na živce fakultet, ide mi na živce inQueerzicija i kad ljudi ne cijene kad se netko za njih trudi. Ide mi na živce moja obitelj koja uvijek ima neku “pametnu opasku”. Ne veseli me ići u kino, naći se s prijateljima na kavi, pa čak ni otići nekamo na izlet. A sve su to stvari u kojima sam uživao. Pogađaju me sitnice i dobronamjerne kritike. Fokusiran sam na negativni aspekt svega.

Depresija? Nema sumnje. Kako se boriti protiv nje? Lijekovima? Psihoterapijom? Snagom volje? Preispitivanjem dosadašnjeg načina života i unošenjem pozitivnih promjena? Pa svačim pomalo, rekao bih.

No nisam htio ovaj članak posvetiti svojim osobnim problemima. Želio sam ga posvetiti snazi ljudskog karaktera, znate onog karaktera koji nije podložan promjenama raspoloženja, prolaznim teškoćama, pomodnim trendova, kritikama zlobnih jezika. Snazi onog karaktera koji vjeruje u sebe, no pritom nije bahat i arogantan jer poštuje sve ljude. Štoviše, spreman je na otvoreno polemiziranje s njima, strpljivo iznošenje i objašnjavanje svojih pogleda i argumenata, edukaciju i prosvijetljenje onih koji su na to spremni. Jer ta osoba vjeruje da su njezini argumenti ispravni.

E sad mene zanima, poznajete li koga takvog? Postoji li itko istinski takav? Ili su to samo puke slike koje ljudi odašilju prema van, dok u njihovoj nutrini često vlada konfuzija i nemir?

Je li moguć sretan i harmoničan (su)život bez spletki, zavisti i prljavih igara. Možemo li živjeti iskreno i otvoreno, šireći dobrotu? Sretni s lakoćom obavljati zadatke koji su pred nama? Ili je takav način razmišljanja utopistički?

Možda zaista bez zla ne možemo spoznati dobro, bez muke olakšanje, pa tako često naprosto moramo otrpiti teške situacije kako bismo bez grižnje savjesti uživali u blagodatima svih onih lijepih trenutaka koji proizlaze kao rezultat uloženih nam napora. Moje osobno mišljenje je da je tako nešto neminovno. Koje je vaše?  

I za kraj, u ovo predizborno vrijeme, ne mogu ne pitati se imaju li gornje životne filozofije i svaka svoj politički predznak?

    Vaš agramer :)

Predizborno je vrijeme i nema osobe u našoj maloj ujebanoj državi koja nije dotaknuta raznim pizdarijama vezanima uz stranke koje su kandidirane za Sabor. SDP pljuje po HDZ-u i obratno. A i ostale stranke. Hrvati se ne mogu bolje u politici zabaviti nego u vrijeme predizbornih kampanja različitih stranaka u kojima se iznose razni argumenti za i protiv. Ako se iznose. Do sada sam se pojavio samo na SDP-ovom predizbornom skupu u Varaždinu i to samo zato jer sam se vraćao s faksa doma pa su mi bili usput. Inače izbjegavam te gluparije jer ako me zanima program neke stranke tada otvorim njihovu stranicu i pročeprkam po onome što nude za izbore. Na kraju krajeva smatram da pravo glasa znači da moram odgovorno glasati, a ne zaokružiti nekoga na listi samo jer mi je dao jabuku, vjetrovku ili bilo koje drugo sredstvo.

Sve ovo me podsjeća na vremena kada su bakice i mamice išle za svoju djecu u školu i kad su nosile pajceke i racice (ili bilo kaj drugo) kako bi njihova djeca mogla dobiti prolaznu ocjenu i završiti školu. Tako nas i stranke svode na potplaćivanje jabukama. Pa koji jebeni mentalitet je danas sposoban dati glas za jednu jabuku?! Isto tako se stranke pljuju raznim aferama i same sebi uništavaju kredibilitet. Neznam više tko je prvi počeo, ali znam da se radi o gluposti koja nema nikakve veze s njihovim programom za bolju Hrvatsku. Kažem da uvijek treba gledati na buduća događanja, a ne na ona prošla. Pa tako gledam i na izbore. Mislim da bi strankama puno više koristilo da su primjerice napravile ciljane skupine građana i posebnim im kanalima predstavili svoje programe. A ne na ovaj način gdje odjednom pokušavaju okupiti sve tipove građana što samo razvodnjava kvalitetu predstavljanja programa.

Mene zanima kako ću moći nastaviti svoje školovanje, što ću biti kad završim fakultet, kakve će mi biti mogućnosti zapošljavanja, kupnje stana… Ne zanimaju me Sanaderove, Čačićeve ili ine afere. Zanima me što mi nude. Političke stranke su srozale svoje kampanje na koncerte protiv droge s bivšim konzumentima droga (ironično, ne?), razne pjevače, ako se mogu nazvati pjevačima i predstave o tome kako su oni jači, bolji, pametniji itd. Zanima me kakva ću prava kao peder imati, hoće li se moja veza tretirati jednako kao i veza nekog hetero para ili ću i dalje biti manje važan od hetero para? Sve je to što me zanima i to mogu jedino doznati ako otvorim stranice neke stranke i pregledam njihove programe, a ne na njihovim skupovima gdje su svi velike face.

Ja sam svoje opcije izvagao i pregledao programe za koga ću glasati, jeste li vi? Izaći ću na izbore i zaokružiti svoj izbor koji smatram dobrim za mene. Jeste li i vi to učinili kao odgovorni građanin ili ćete se prodati za jabuku ili vjetrovku…?

Glasajte! :)

Država je zajednica ljudi. Premda je ona mnogo toga, doživljava ju se kao ono ”nešto” što se brine o nama. Ona nam kroji život i odlučuje što se smije, a što se ne smije raditi. Ona donosi pravila po kojima se moramo ponašati. Ona nas i kažnjava. Država može biti poštena ili korumpirana, a za sve što u njoj ne valja, okrivljavamo one koji drže vlast.

Trebaju li vlast držati pojedinci, nekolicina ili mnogi? To pitanje se stalno ponavlja, iz doba u dob. Nije postojalo ni jedno, niti će postojati društvo koje se neće baviti tom problematikom. Platon je u svom djelu ”Država” opisao sva državna uređenja koja su moguća, ona koja nije opisao su samo varijacije na temu. Apsolutizam, demokracija i komunizam poznati su tisućama godina i nipošto se ne može reći da je komunizam tvorevina 20. stoljeća. Filozofi su ti koji su tražili pošteno državno uređenje dugi niz godina, ali ga još uvijek traže jer svako uređenje ima svojih katastrofalnih propusta.

”Neka bude samo jedan Kralj, jedan Gospodar”. Svu vlast drži pojedinac, jedna osoba koja odlučuje o svemu. Plemenski vođa je najsnažniji ratnik, najmudriji starac, bilo kako bilo to je osoba koja je potrebna zajednici. Kraljevi vladaju zajednicom i u njima se traži vođa i nada u budućnost u lošim vremenima. On je svjetovni i sveti vladar. U nekim slučajevima, on je Bog (teokracija). Njega se može za sve okriviti i za sve pohvaliti. Jedna od najjačih prednosti kada pojedinac ima vlast je u tome što su odluke brze i provode se bez pitanja i sumnje u njihovu ispravnost. Problem nastaje kada je vladar nesposoban i nerazborit.

Država raste kako vremena prolaze i širi se. Nastaje sve više zahtjeva vladaru da sudi o nekim problemima, da riješi razmirice unutar države. Kralj odlučuje, polako, predati dio svoje vlasti na osobe od povjerenja. To su posebni ljudi koji su bolji od drugih i imaju veće povlastice od običnog puka.

Nastala je aristokracija. Aristokracija zajedno s kraljem odlučuje kako da vlada i savjetuje ga te u nekim slučajevima i osporava u njegovim odlukama. Zbog množine koja je oko kralja i ima pravo da odlučuje, odluke se sagledaju s više strana i bolje se odlučuje jer se vide šire posljedice. Aristokracija donosi odluke sve više za sebe, a sve manje za širu zajednicu što uzrokuje probleme kao što su nezadovoljstvo seljaka. Nastaju pobune.

Narod želi da i on odlučuje. Uvodi se demokracija. Narod vlada. Postoje dva tipa demokracije; direktna (bilo koja punoljetna osoba se može pojaviti u saboru na glasanju) i indirektna (odluke se donose preko predstavnika koji su izabrani). Demokracija ima jedan jaki apsurd u smislu da svi imaju pravo glasa. Apsurd je u tome što visoko obrazovani pojedinac koji razumije posljedice neke odluke ima ista prava kao i lokalni pijanac u nekom selu. Godine prolaze i osjet moći je opijajući. Oni koji su okusili vlast ne žele je se odreći i smišljaju načine kako da ju zadrže. Sloboda i pravo glasa kojim su se hvalili postaje samo iluzija. Dolazi do prevrata. Pojedinac ili skupina nalaze načina da zadrže vlast te ponovno nastaje vrijeme kada vlada pojedinac ili nekolicina te stalno ispočetka.

Ovim postom sam želio skrenuti pažnju na to da su sva društvena uređenja ista i loša. Stalno se mijenjaju i to kružno. Varijacije na temu, kao npr. apsolutna monarhija, izborna kraljevina ili pak vjerska kraljevina su pune svojih problema koji su dovoljni (zajedno sa svim ostalim uređenjima) za kojih 2000 knjiga.

Ono što je, u konačnici, važno, nije to da li vlada diktator, nekolicina generala koji su srušili vlast ili pak korumpirani neobrazovani idioti. Važno je da se dobro vlada, za dobrobit svih koji u državi žive.