U zadnje vrijeme mi nekoliko prijatelja ima već s takvim stvarima problema. Outali su se roditeljima a ovi im prijete izbacivanjem ili ih maltretiraju na neki drugi način.
U našoj državi je poznato da bi roditelji radije jebača od sina čije cure pobacuju nego pedera koji je bio s dva dečka do dvadesete i obojici je bio vjeran. Nažalost, to vodi mnogim krajnostima i dokazuje uvjetovanost roditeljske ljubavi. Naime, mnogi pederi za koje roditelji otkriju da su “bolesni” prolaze razna maltretiranja. To pokazuju i ispovijesti nekoliko lebijki i pedera čije su priče u sklopu akcije udruge LORI, “Otvoreno pismo”, objavljene u Jutarnjem listu. Neke izgledaju vrlo dobro, ali neke užasno, ja sam izdvojio samo dvije, ostatak možete naći na LORI.hr
Marin (29): Iskorijenit ću potrebu da budemo obitelj
Ni dan danas ne mogu shvatiti zašto sam onoga dana postao netko drugi za vas. Prestao sam biti vaš sin, vaš Marin, OK brat, pomalo neuredan, sa smislom za pravdu, ali s malo smisla za “ispeci pa reci”. O tome da sam gay pričalo se samo jednom, a šutjelo stalno. Moji prijatelji više ne dolaze kod nas jer ih gledate onim pogledom “Je li i on gay?”.
Kada je na TV-u neki film te tematike, možemo rezati nožem neugodnost u kući. Osjećam se odbačeno i ne razumijem vašu šutnju. Zašto od mene očekujete da vas razumijem, a vi se čak i ne trudite?
Cijeli život okrivljavao sam sebe, mislio da nešto nije u redu sa mnom… Teško mi je bilo prihvatiti da nisam kao većina, ali jesam. U čemu vas to vrijeđam i što činim loše sebi ili drugima? Stalo mi je da me volite, da s vama osjećam bliskost.
To je valjda obitelj… Radim na tome da me vaše odbacivanje ne boli i da ne trebam vaše prihvaćanje. Kada odem, kada budem dalje, možda će vam biti i manje bolno. Gay više neće biti u vašoj kući. Jednom ću iskorijeniti tu potrebu da budemo obitelj. A onda i želju da vi budete dio moje obitelji.
Stvari na cestu
Naslikao sam dugu na zidu, a potom bi joj rekao da imam dečka, na što bi ona odmahnula rukom: “Ma daj”. Kada sam je pitao što bi bilo da je doista tako, odgovorila bi mi da bi me izbacila iz kuće i da za to ne želi ni čuti – prisjeća se.
Onda mu je prekipjelo. Otišao je na gay pride, izašao na slici u novinama i taj primjerak donio majci. – Počela je plakati. Govorila je da će se ubiti, da je to sramota, da nitko u obitelji nije peder… – kaže Elvis. Sada je svatko u svojem stanu, ali se viđaju, odlaze na kavu… – Kad smo s njezinim prijateljicama, a one me pitaju imam li curu, ona posprdno kaže: “A ne, ima dečka”.
Znamo zajedno gledati i Big Brother. Pa kad vidi Hrvoja, nasmije se i kaže: “Vas pedere sve treba spaliti”. – Ali dobro – nastavlja Elvis – barem nije postupila kao otac moje prijateljice, 17-godišnjakinje. Strpao je sve njezine stvari u torbu, a ujutro, prije nego što je s njezinom majkom otišao na posao, probudio ju je, izbacio iz kuće, zaključao vrata i bacio ključeve u šaht. Cijeli dan je u spavaćici sjedila ispred kuće i plakala. Primio ju je natrag jer je maloljetna, ali joj ponekad cijeli dan ne daje jesti, a novac za faks može zaboraviti… Mama joj potajno tu i tamo nešto dade. No tata za nju više ne želi ni čuti.
Prema osobnim iskustvima prijatelja na pitanje u naslovu bih dao negativan odgovor. Roditelji su skloni misliti da usmjeravaju svoje dijete u pravom smjeru, pa će tako isto učiniti i u tome ako otkriju da je njegova seksualna orijentacija homoseksualna. No, ono što ne shvaćaju je činjenica da homoseksualnost nije bolest i da se ne može “promijeniti”. Nedavno sam gledao neki filmić na jutubu iz nekog talk showa i bila je tema liječenje homoseksualnosti - posljedice. Psihologinja je govorila o tome kako se osjećaju ljudi kod kojih neki pokušavaju “izliječiti” homoseksualnost elektrošokovima. Vjerovali ili ne u SAD-u postoje ustanove koje liječe ljude od homoseksualnosti, a inače mogu djelovati jer uopće ne govore da to rade nego da pomažu ljudima proći probleme. Tek se sve razotkrilo kad je jedna žrtva odlučila progovoriti o monstruoznim terapijama koje se sprovode tamo i pristala na skrivenu kameru.
Kako ispada, to je zapravo maltretiranje i tjeranje osobe na sram od same sebe. A svi znamo kako bismo izgledali da se sramimo sami sebe, čak se to može smatrati poremećajom. A što je još gore istraživanja tih “izliječenih” ljudi pokazuju sljedeće (reče psihologinja):
- prva trećina ljudi ne ulazi u veze poslije terapija i praktički ostaje u celibatu pa nema smisla govoriti o izliječenoj osobi koja opet ne prakticira heteroseksualne odnose
- druga trećina ljudi ulazi u veze sa suprotnim spolom, ali priznaje da tokom seksa s partnerom misli na nekoga svog spola
- zadnja trećina tih ljudi je najgora, oni vjeruju da te terapije zbilja funkcioniraju i odlaze raditi u takve ustanove i opet uzrokuju probleme prve i druge trećine.
Kako sve to utječe na teenove? Pa jako loše. Svi mi koji smo bili teen znamo da su naši problemi nama bili najveći, nitko nam po težini problema nije bio ravan. I istina, možda naši problemi nisu bili najveći, ali moramo shvatiti da je svakome njegov teret najteži pošto nikada nije probao tuđi. Tako, uz sve probleme koje teenovi prolaze zbog otkrivene drukčije seksualnosti i kad najviše trebaju potporu roditelja ti njihovi vlastiti roditelji ih izdaju i uvjetuju im ljubav.
Treba upozoriti stoga roditelje kako homoseksualnost nije bolest, poremećaj ili nešto slično što zadesi ljude kao nesreća. Nije se još do sad utvrdio uzrok homoseksualnosti iako se smatra genetika odgovornom, ali također se dokazalo da homoseksualnost nije bolest i djecu koja su homoseksualna treba prihvatiti kao i svako drugo dijete - s ljubavlju i pažnjom.
2bgay
Najnoviji komentari