2bgay blog

Poremećaji raspoloženja su u današnjem svijetu vrlo dosta rasprostranjen problemi. Najčešći su depresija i anksioznost, ali ima i drugih. Kao srednjoškolac sam malo čitao o tim stvarima, svi znamo kako smo mi tinejdžeri depresivni, a mene je tada to zanimalo. :D Međutim, depresija predstavlja ozbiljan problem u funkcioniranju jedne osobe. Osoba se teže fokusira, manje je produktivna, općenito postane manje produktivan član zajednice i to ne svojom krivnjom. Takve se stvari događaju vašim prijateljima, a možda čak i vama. Ono što je kod nas problem što je javnost needucirana i ne shvaća ozbiljnost takvih problema. Mnogi gledaju na nečiju depresiju olakotno i upućuju neke prijedloge tipa: razmišljaj pozitivno, pogledaj neki film koji će te nasmijati i slično. Međutim, činjenica je da će takve stvari možda pomoći na kratko vrijeme, ali ne i na duže staze. Također su u javnosti liječnici koji se bave takvim problemima (a.k.a. psiholozi i psihijatri) promatrani kao liječnici za “pomaknute” što samo  doprinosi nerazumijevanju problematike takvih poremećaja. Većina uzroka samoubojstava su upravo ovakvi problemi - poremećaji raspoloženja + nerazumijevanje okoline za njih. Stoga sam malo odlučio natipkati nešto o tome pošto i velika većina pedera i lezbi također prolazi kroz takve faze, posebno mlađi. Nastavi čitati…

Jučer sam izašao na kavicu s društvom i upoznao sam curu koju je dečko ostavio zbog World of warcrafta, jer je upoznao preko interneta curu koja živi u Rumunjskoj. Ako sam dobro shvatio priču jer sam bio malo nepažljiv. :) Na tu temu smo došli sasvim slučajno pričajući o tome kako moj cimer cijelo vrijeme igra tu igru i kako se praktički pretvorio u biljku. Nije da mi smeta što se tako igra, ali me nervira što jedva da progovorimo koju riječ kada sam ja u sobi. Nastavi čitati…

Vrijeme je za brisanje nekih predrasuda iliti (stereo)tipova, što bi značilo da je sunčano, te je i službeno započelo ljeto. Dosta o vremenskoj prognozi, ajmo na bitno - i pederi prate Europsko prvenstvo. Pod pederi mislim ja, pod prate mislim prate. Do sada ne, ove godine službeno da. Ne znam, možda samo tražim neku vrstu priznanja od pripadnika hetero-navijački-nastrojenih-pripadnika jačeg spola (isprika na ovom izrazu svim tetama koje vole tete, te ovo čitaju, kao i svim drugim tetama), ali mislim da u vrijeme prvenstva svi trebamo zajedno bodriti naše, bez obzira na sve. Ako sam u krivu, premlatite me - ups, to mi se i inače sprema. Nastavi čitati…

Već dugo pratim rad i razvoj drage mi umjetnice Jelene J-Zlo Tondini. I s ponosom mogu kopi-pejstati poziv na promociju njene gej-frendli knjige: Nastavi čitati…

Dakle, uvod.. Pozdrav.. Ja sam bisexualka.

Što vi mislite o tome?

U svakom slučaju tematika gay, lez, bi i sličnog odnošenja..

Iritantna pojava degradiranja bisexualaca me ekstremno živcira, i to s rastućim koeficijentom.. Naime, prema mojim iskustvima bisexualizam je znatno prihvaćeniji u str8 krugovima.. Nabrijane lezbe svako malo ispale izjavu tipa: ne bih nikad bila s bipsićkom.. Ili, ljubomorna sam samo kad gleda druge muškarce.. Ili najbolje: veća je šansa da me vara jer ima veći izbor.. Mislim wtf? Od kad varanje ima veze s aseksualnosću? Ako sam s jednom osobom, onda sam s jednom osobom.. Činjenica +, strejteri se zaljubljuju u spol, gayevi se zaljubljuju u spol.. A mi? Mi se zaljubljujemo u osobe.. Jel ima penis ili vaginu, ma k’o da je bitno..

Eto, tako na primjer samo, bila sam godinu i pol u sretnoj vezi s jednom djevojkom.. Veza je završila tako što je ona, ironije li, prohodala s mojim naj frendom, iliti dečkom koji nas je i spojio.. A ja sam prohodala s jednim momkom i svi skupa se sad lijepo volimo.. Ona mi je naj frendica, a on me ševi..

I jednako mi je lijepo u vezi kao što je bilo i s njom.. Naravno, on je ljubomoran na svaku moguću mogućnost mog bivanja s njom ili nekom drugom, ali jednako tako i mogućnošću bivanja s “nečim” muškim..

I sad jedno lijepo iskustvo vezano uz njega.. Prije nego me upoznao bio je ekstremni homo mrzac.. Nakon što me upoznao postao je samo homofob.. Nakon nekog vremena samo mu se gadilo sve to, a danas više se čak ni ne trzne na takve pojave.. Dapače čak je i pokušao jednom prijatelju (da da tebi) nešto kao namjestit..

Jednako tako naišla sam na potpuno prihvaćanje moje seksualnosti u cijelom društvu, čak i onim ekstremnim strejterima.. Dok s druge strane zadrte lezbe odbijaju prihvatiti bipsićku kao članicu djelomične gay populacije..

I sad pitanje, gay osobe se trgaju rukama, nogama i zubima kako bi dobili prihvaćanja, prava i tomu slično u zajednici, a istovremeno odbijaju ta prava dati bisexualnoj populaciji.. TKO JE TU LUD?

Pozdrav od vaše Cirrocco.. Možda s vremenom i kod vas dobijem nadimak ‘otrovni jezik’..

Pusa pupi.. tnx.. :)

Ponukan nedavnim iskustvom i događajima u životu bio sam prisiljen pojačano razmišljati o odnosima među ljudima. Razmišljajući tako išao sam u svim smjerovima, ali jedan zaključak mi se nameće u ovom trenutku - komunikacija je bit uspjeha.

Sjetite se primjera gdje ste ušli u svađu s partnerom, prijateljom ili s nekim iz obitelji, da li je stvar bila zbilja u onome oko čega ste se svađali ili u lošoj komunikaciji? Pokušajte se sjetiti nečeg takvog. U većini slučajeva problemi u međuljudskim odnosima nastaju kada se jedna ili više strana ne zna/ne može izraziti iz nekog razloga. Sada, kada ste se prisjetili nekog događaja pokušajte razmisliti jeste li dobro argumentirali svoj stav, odluku, djelo ili ste jednostavno zauzeli poziciju “to je tako i gotovo” i forsirali je u nadi da će suprotna strana odustati, odnosno popustiti?

Kada nagovaramo ljude oni s vremenom postanu umorni i nesposobni više odbijati naš prijedlog, pa ga prihvate bez obzira bilo to dobro ili loše za njih. Na taj način možda možemo utjecati na odluke drugih, ali tim ljudima nećemo ostati u lijepom sjećanju i sljedeći put, kad opet krenemo koristiti istu taktiku, oni će biti otporniji na naše uvjeravanje što će rezultirati našim sve većim frustracijama. Mislim da je sada već nebitno napominjati da se određena količina ljutnje nakupila na obje strane. Sada je još samo potreban katalizator da se pokrene reakcija i dolazimo do svađe. Kao katalizator može poslužiti i neki potpuno nebitan događaj u životu obje osobe, ali će ih jedna ili obje iskoristiti kao razlog za napad.

Na kraju svađe, odnosno konflikta nije samo narušen odnos između dvije osobe, nego su i obje osobe povrijeđene iako one u tom trenutku to zapravo percipiraju kao ljutnju, mržnju, prijezir, bijes ili neki drugi nasilni osjećaj. Činjenica je da većina nas kada je povrijeđena ima želju osvetiti se osobi koja nas je povrijedila. Prilikom trajanja te osvetničke želje nismo zapravo svjesni da je i druga osoba povrijeđena i ne shvaćamo pravu situaciju koja nam nudi mogućnost da stvar izgladimo jednostavnom isprikom. Naravno, tu uvijek postoji strah da će naše ispričavanje osoba iskoristiti samo da bi nam još jednom zabila nož u srce kako bi se osvetila. Ali ako upotrijebimo pravilan pristup, odnosno ako znamo reagirati u određenoj situaciji i ispričati se na pravilan način tada je vjerojatnost da će nas druga strana ponovno povrijediti prilično malena, po meni.

Svađa nije jedina situacija koja može nastati manjkom kvalitetne komunikacije, odnosno jasne komunikacije. Može završiti i puno gore. Međutim, bitno je da se mi znamo izraziti i da znamo da ako budemo iskreni i ako objasnimo ljudima kakve su trenutne stvari da će nas oni shvatiti. Jer će većina ljudi, kada osjete da netko ima potrebu otvoriti se, biti spremna prihvatiti tu osobu i saslušati je. U čemu je stvar? Duboko u našoj duši, srcu i gdje god se još skriva naša osobnost mi smo svi ljudi s dobrim namjerama. Nažalost životne situacije koje smo prošli nas više manje “oštete” i zbog toga činimo greške. Većinu njih možemo ispraviti, samo ako smo spremni i ako smo dovoljno hrabri da to učinimo. Mnogi su svladani strahom, međutim strah je sastavni dio rizika i ako ćemo mu dopustiti da nas spriječi u donošenju naših odluka vjerojatno nikada nećemo ništa učiniti i samo ćemo žaliti.

Uvijek sam cijenio kada su ljudi bili otvoreni sa mnom, pa makar me i povrijedilo ono što mi kažu, ali bar sam znao da su mi iskreni prijatelji. Ono što me potaknulo na pisanje ovog teksta, odnosno na promišljanje je događaj s jednim prijateljom koji je zaključio (odlučio?) da je možda bolje da nemamo otvoren odnos i da prekinemo naš kontakt jer je njemu vjerojatno teško o nekim stvarima popričati sa mnom. Ne mogu sada u detalje i neću jer je ipak to preveliki nivo privatnosti za ovaj blog. Međutim, ono što želim reći je da je prijateljstvo odnos koji se bazira na visokom nivou razumijevanja, povjerenja i ljubavi. Ako ne njegujemo te tri vrijednosti tada imamo problem u našem odnosu s ljudima kojima je stalo do nas. Tako ih povrijedimo, a nepotrebno jer postići nečiju sreću je prilično jednostavno, samo treba biti hrabar.

Draga mi Remi ponavlja u zvučnicima:

Dobar je dok traje, uvijek mi se podaje
također i ja njemu, znam ga, kužim mu shemu.
može biti savršen, al nikada svršen
u ustima s njim najbolje barataju Phlaggma i Gospon Stršljen.
Zbog njega se miču guzice, pale se curice,
tijelo ga osjeća, i svetice i bludnice
njemu bi se odale, jer nikad ne znaš odakle
on dolazi, on uzima te, on osjeća te, o jebo te…

A ja? Ja samo čekam da mi se zatrese monitor i mobitel nakon toga pokaže novu poruku. Pa tako dolazi. Prva, druga, treća, sedma. Srce mi svaki put brže zakuca, priznajem. Tijelo ga osjeća, jel.
Uvod? Trojici sam se danas outao. Jedan je rekao da je znao, a osobu od koje je navodno saznao ganjao sam s cigaretom preko nogometnog igrališta. Drugi? Pa, jedna od lošijih reakcija, no ništa negativno. Treći? U tom grmu leži zec. Bacio sam davno na njega oko. «A jel on gej? Ma nije. Je. A šta ak’ nije? A šta ak’ je?» A znate taj tip osobe, zbog njega se miču guzice, pale se curice, no i dečki. Ima izgled, ponašanje, s pameću može daleko. I tako se ja njemu outam, kasnije saznam da je bi. Imam neku politiku – dalje od bipsića (možda jer sam puno strejtera u bipsić-područje odvukao…), ali sada ću napraviti iznimku. Dogovorimo spoj, i to baš u vrijeme kad mi bivši suptilno dečkića svog spominje. Znam ga, kužim mu shemu.
A ja? Ja samo čekam da mi se zatrese monitor i mobitel nakon toga pokaže novu poruku. Pa tako dolazi, sada već četrnaesta. O jebo te.

Zaključak: ovaj peder voli spojeve, kad u njima ima budućnosti.

Dakle počnimo s pretpostavkom jedne sheme gradnje i promjene identiteta muške osobe homoseksualne orijentacije od djetinjstva, pa… do kud dogura.

Pojednostavljeno, meni se čini da se identiteti gej osoba mogu svesti na sljedeće:

1. Heteroseksualni identitet
2. Heteronormativni identitet
3. Gej identitet
4. Queer identitet

Naravno da su određene varijacije, inverzije i preskakanja moguće, ali meni se bar čini da sam ja svoju ličnost gradio tim redoslijedom.

1. Heteroseksualni: Kao mali, nemaš izbora. Nisi zapravo uopće seksualno biće. Onda počinje pubertet, određena eksperimentiranja (koja su doduše u mom slučaju izostala), podrazumijeva si da si hetero i tako živiš, barem pokušavaš.

2. Heteronormativni: Kad vidiš da to tako baš i ne ide, a slijedom “onog kako su te učili”, nastojeći još uvijek biti “dobar dečko” ili se bar kao takav prikazivati, živiš po heteronormativnim pravilima. Kako majka mog prijatelja reče: oženi se ti sine, da imaš sigurnost doma, a onda sa strane možeš raditi što hoćeš.

3. Gej: Mlade osobe danas s otvaranjem društva i sve većom tolerancijom prema homoseksualizmu odluče reći ne. Ne želim biti licemjeran, želim živjeti svoj život. Katkad malo i pretjeraju pa, često i nesvjesno se uvuku u one tipično stereotipne trač-micica-stajliš-madonna priče.

4. Queer: Kad shvate da se na taj način zapravo getoiziraju unutar društva kao takvog počinju biti svoji. Jedinstveni, univerzalni, queer. Postavljaju pitanja o bitku, smislu postojanja, načinu funkcioniranja društva i kako je sve to krivo i oni će živjeti po svom. Možda će čak preuzeti i neku pro-aktivnu ulogu u društvu u tom smislu, ali šanse za uspjeh, nažalost, mjere se u promilima.

Razočaranje nakon svega? Ogorčenost možda? Ili ipak kakav takav komformizam sa društvom u koje smo uronjeni bilo u širem (svijet, država, kultura) ili u užem smislu (identitet grupe, supkultura)…

A sada vi: Gdje se vi vidite i kako se (s)nalazite?

Vlastite pozicije i razmišljanja otkrit ću vam u svojim narednim postovima.

Toliko za večeras, živi mi i sretni bili, ma kakvi i gdje*

Vaš agramer

*bilo kao novoizabrani predsjednik jedne stranke u potrazi za čvrstim centristitičkim identitetom ili pak drama queen all critique-little-or-no-action Vedrana Rudan kod Stankovića danas ;)

Ponekad žaljenje za zaboravljenim subotama, zbog prekomjernog uživanja u alkoholu, požalimo što ih se sjećamo. Ja osobno subote ne zaboravljam, najčešće se dogodi da se sjećam i više toga nego se doista dogodilo. No nažalost, jučerašnje večeri sjećam se dobro i doista se sve dogodilo.

Dakle, nedavno sam izašao sa likom, u šetnju. Prva u životu, a osobno mi je koncept besciljnog šetkaranja glup. Pričali smo, zezali se, on ispričao kako je maloprije prekinuo dugotrajnu vezu s dečkom, ja slušao kako je on maloprije prekinuo dugotrajnu vezu s dečkom, no ja nisam ništa pokušao, jer… Je on maloprije prekinuo dugotrajnu vezu s dečkom. No ipak je sve lakše reći mobitelom u mobitel, pa smo otišavši svaki u svoj topli dom tijekom dopisivanja shvatili kako se obojica lupamo po glavama što nije bilo… Nečega.

Dogovor je pao. Subota. Javit ćemo se jedan drugom. Priznajem, bio sam nestrpljiv, ipak apstinencija čini gluposti. A i korizma. Više prikladno odabrana nego zbog vjerskih razloga koji su mi ravni temperaturama u Sibiru. Uglavnom, on bi mijenjao plan, da se možda nađemo. Možda. E pa Johnny je dao do znanja da ne prihvaća ne kao odgovor. Našli smo se. Zabavili. On je potom otišao svom društvu, ja svom. Svi sretni, svi zadovoljni, zar ne?

Ne baš, ajmo malo rewindati cijelu situaciju. Otišao je društvu koje je homofobno. I koje zna za mene, kao i većina ljudi koje znam. To sam naravno saznao između izmjenjivanja nježnosti (čitaj: pružanja zabave). Dobio je što je htio (ne baš, nisam taaako lagan), ohladio se i cijelu večer raspravljao o malom pederu što on naravno nije. Ni drugo, a nažalost ni prvo. Baš.

Ovo nije nikakav edukativan post, samo nešto da razbije monotoniju i ustajalost.

Pozdrav

U zadnje vrijeme sve mi ide na živce. Predizborno ludilo sa svim svojim općenitim i već viđenim frazama, bespredmetnim prepucavanjima i (p)raznim obećanjima… Ide mi na živce zvonjava telefona, ide mi na živce fakultet, ide mi na živce inQueerzicija i kad ljudi ne cijene kad se netko za njih trudi. Ide mi na živce moja obitelj koja uvijek ima neku “pametnu opasku”. Ne veseli me ići u kino, naći se s prijateljima na kavi, pa čak ni otići nekamo na izlet. A sve su to stvari u kojima sam uživao. Pogađaju me sitnice i dobronamjerne kritike. Fokusiran sam na negativni aspekt svega.

Depresija? Nema sumnje. Kako se boriti protiv nje? Lijekovima? Psihoterapijom? Snagom volje? Preispitivanjem dosadašnjeg načina života i unošenjem pozitivnih promjena? Pa svačim pomalo, rekao bih.

No nisam htio ovaj članak posvetiti svojim osobnim problemima. Želio sam ga posvetiti snazi ljudskog karaktera, znate onog karaktera koji nije podložan promjenama raspoloženja, prolaznim teškoćama, pomodnim trendova, kritikama zlobnih jezika. Snazi onog karaktera koji vjeruje u sebe, no pritom nije bahat i arogantan jer poštuje sve ljude. Štoviše, spreman je na otvoreno polemiziranje s njima, strpljivo iznošenje i objašnjavanje svojih pogleda i argumenata, edukaciju i prosvijetljenje onih koji su na to spremni. Jer ta osoba vjeruje da su njezini argumenti ispravni.

E sad mene zanima, poznajete li koga takvog? Postoji li itko istinski takav? Ili su to samo puke slike koje ljudi odašilju prema van, dok u njihovoj nutrini često vlada konfuzija i nemir?

Je li moguć sretan i harmoničan (su)život bez spletki, zavisti i prljavih igara. Možemo li živjeti iskreno i otvoreno, šireći dobrotu? Sretni s lakoćom obavljati zadatke koji su pred nama? Ili je takav način razmišljanja utopistički?

Možda zaista bez zla ne možemo spoznati dobro, bez muke olakšanje, pa tako često naprosto moramo otrpiti teške situacije kako bismo bez grižnje savjesti uživali u blagodatima svih onih lijepih trenutaka koji proizlaze kao rezultat uloženih nam napora. Moje osobno mišljenje je da je tako nešto neminovno. Koje je vaše?  

I za kraj, u ovo predizborno vrijeme, ne mogu ne pitati se imaju li gornje životne filozofije i svaka svoj politički predznak?

    Vaš agramer :)