Kroz život i druženja upoznao sam mnoge gejeve koji imaju problema s prihvaćanjem vlasite seksualnosti. Jednim dijelom to je i razumljivo – rasli su u homofobnom okruženju koje se izrugivalo svemu što ima veze s pederima. Time su i sami upili takve obrasce razmišljanja, te ako se nisu baš temeljito potrudili prvo osvijestiti, a potom i dekonstruirati ih, dolazimo do problema koji se zove internalizirana homofobija.
Razumljiv je sam po sebi strah da okolina koja ima negativan stav spram homoseksualnosti ne sazna za njihove sklonosti, pogotovo ako su na neki način ovisni o toj okolini. No gdje je ona granica između razumnog opreza s jedne strane i paranoidnih strahova koji u svojim ekstremima dovode do potpunog potiskivanja cjelokupne seksualnosti s druge?
Da ne bude sve isuviše općenito, uzmimo za primjer tri osobe. Nadjenimo im fiktivna imena: Marko (37), Gustav (21) i Stipe (24). Marko i Gustav dolaze iz jednog grada na istoku Lijepe naše; Stipe pak dolazi s krajnjeg juga. Gustav i Stipe rasli su u dosta religijskom, za njihove krajeve reklo bi se karakterističnom okruženju. Marko je imao tu sreću što je za oca imao svjetskog čovjeka, odnosno iznikao iz jedne obrazovane građanske porodice koja u doba njegova djetinstva, po logici tadašnjeg režima, nije imala baš neke veze s religijom.
Odrastao je bez pristupa internetu, koji današnjim tinejdžerima, budimo objektivni, bitno olakšava dvije bitne stvari: realnije i cjelovitije sagledavanje svijeta i odnosa u njemu, te kao drugo bitno pojednostavljenu komunikaciju i razmjenu mišljenja s najrazličitijim ljudima. Unatoč dakle nedostatku svega toga za vrijeme svog odrastanja, on danas sam za sebe smatra da je gej. Ima dečka već duže vrijeme s kojim bi htio i ostariti. Njegovi bliski prijatelji svi znaju za njegovu orijentaciju i vezu, on živi sam u svom stanu, reklo bi se u velikoj mjeri sređenim životom. Pa ipak, ne samo kad se radi o rodbini, ili kolegama s posla, nego i o potpunim neznancima, on svog dečka predstavlja, well… na razne načine, samo ne kao dečka. Za kolege s posla izmišlja fiktivnu curu iz drugog grada s kojom je navodno u vezi, iako na njegovom poslu postoje ljudi za koje se nagađa ili zna da su gej. I osim ponekih tračeva iza leđa i nemaju nekih posebnih problema. No, Marko ima opravdanje da je njegova uža specijalizacija kojom se bavi tipično muški posao, te bi u tom kontekstu moglo biti pogubno ako se sazna da je homoseksualac. To što je u tom istom, “muškom”, timu i jedna biološka heteroseksualna žena za njega nisu nikakvi argumenti. No dobro, Marko se ako ništa drugo, iako je čak i imao neke neuspjele pokušaje odnosa sa djevojkama, identificira kao homoseksualac.
Gustav se pak identificira kao biseksualac. Mrzi pedere, pogotovo “one koji se tako nose”. To što se on voli dotjerati na jedan samo pederu svojstven stilski način, i još se šepuriti tako, očito se ne računa. Ne računa se ni što je dosad, barem koliko je meni poznato, imao odnose isključivo s dečkima, u kojima se svima odreda totalno razočarao, jer pederi su po njegovom mišljenju jedna posebno grozna vrsta. E sad, svakom tko se imalo razumije u psihologiju mislim da je jasno da se tu radi o čistoj projekciji vlastite slike pedera na sve te ljude. Jer nemoguće da su baš svi bili tako grozni. Ali, to sad u neku ruku više nije ni bitno. Gustav je naime uspio pronaći macho prijatelja biseksualca i ugodno im druženje bilo. Prema pederima je, barem “onima koji se tako nose”, svjesno ili ne, porušio mostove, ne želeći imati više nikakva posla s njima.
Stipe je pak opet priča za sebe. On i inače ima nezanemarivih psihičkih poteškoća, velikim dijelom uvjetovanih različitim principima koji se u njemu kose. Roditelji su ga učili da bude perfekcionist, da se koncentrira na školu, ostalo su oni obavljali za njega. Njegova obitelj, a samim time i on, duboko je religiozna. No po dolasku na studij u Zagreb otkrio je da najbolje funkcionira kad je potpuno sam, sam u svom stanu sa svojim mislima, bez pritisaka bilo koga. Želi igrati na kartu samodostatnosti i individualnosti. No njegova, sasvim drukčije kondicionirana podsvijest se buni, što se pak manifestira raznim psihičkim smetnjama. I e da, iako je na fakultetu na kojem otprilike na nekih dvjestotinjak cura dolazi 18 dečki, još se nije uspio povezati niti s jednom od tih cura u nekakvu, pa makar i platonsku vezu. I to ga jako muči. Jer osjeća da nije “ispunio normu”; svi dečki njegovih godina već su naime imali cura i cura. E pa sad, da li je baš problem isključivo u njegovoj blago sramežljivoj karakternoj crti ili pak nečem puno dubljem, zaključite sami.
Puno vas voli vaš agramer :)
Najnoviji komentari