2bgay blog

Već dugo pratim rad i razvoj drage mi umjetnice Jelene J-Zlo Tondini. I s ponosom mogu kopi-pejstati poziv na promociju njene gej-frendli knjige: Nastavi čitati…

S obzirom da sam primjetio da su još neki ljudi koje pak dosta drugih ljudi opisuje svim riječima iz gornjeg naslova počeli čitati ovaj blog, a kako sam i u vječitoj nedoumici što li sam sâm od gornjega (ako uopće išta), imam potrebe, nakon određene stanke, za još malo introspektive i filozofskog promišljanja.

No polako. Krenimo od konkretnog. Slikovito objašnjeno, nakon ”blow, blow, overblow - burst” sukoba s predsjednikom drage nam Udruge - koji inače prema ocjenama mnogih odbija svojim autoritetom potiho suradnike od sebe - ja sam se usudio napraviti skandal u obliku objavljivanja neopozive ostavke s vodećih pozicija svekolikom članstvu, te ih time, navodno, mnogo uznemirio - kao rješenje svojedobno mi je skoro pa naređeno povlačenje ostavke i isprika članstvu. Zadnjih se dana ipak, čini mi se, ploča ponešto mijenja. Više me se ne optužuje, barem ne izrijekom, za zakulisne igre i orkestriranu destabilizaciju Udruge, jer se, vidi čuda - mojim uzastopnim, katkad doduše i ostrašćenim argumentiranjem i dokazivanjem - ukazalo i najnevjerljivijim tomama da tome i nije baš tako kako su si oni iskonstruirali u svojim vizionarskim glavama.

---

Stop. Ispočetka. Neću brisati ali neću ni nastaviti. Dosta je bilo negativizma. Proglasite me ludim zbog salto mortalea :)

---

 Šapuću ptičice da u Varaždinu postoji grupica gej ljudi koji se sastaju i promišljaju o gej temama, imaju čak i neke aspiracije ući u aktivizam, pa bih ih molio da ako ovo čitaju da mi se jave.

Gledao sam Čehoka na YouTube-u maloprije (Nedjeljom u 2) kako konstruktivno i kohezivno nastoji djelovati iako ga mnogi blate i vrijeđaju. Čovjek trpi. Pa vragu, mogu i ja malo onda valjda. Voli Varaždin i on mu je na prvom mjestu, iako ne zanemaruje ni Hrvatsku, odnosno društvo u cjelini. Misli da je u datim okolnostima vrednije biti gradonačelnik nego ministar. Neki kažu sebično, izgubio bi bazu kad bi otišao iz Grada. Želi biti, u neku ruku, moralna vertikala, pa si na neki način uzima za pravo da bi se trebao svidjeti svima.

Ali, sto ljudi, sto ćudi. I ja sam znam nekad dati cijelog sebe za nešto. Pomaknem brda i doline i iznenadim sve oko sebe rezultatima, jer ja sam inače ovako jedna, moglo bi se reći pomalo specifična - čudna i komotna biljka. 

I onda, kada se već toliko trudim, trošim goleme količine energije - što na konkretan rad, što na obuzdavanje vlastite ćudljivosti - beskrajno me uzrujava da se nekome nešto od toga nije svidjelo.

Pa kakav si to dosadan film izabrao/dao drugima da biraju? Objašnjavam ti ponovno da trebaš to ovako, ovako i ovako a ne onako... (kako sam to zabunom/u brzini napravio) Opet nismo ništa zaradili od pića...

Da li nafrljiti nos i pobjeći ili ostati se truditi ako generalno gledano smatraš da makar mrvicu doprinosiš nekim, generalno gledano, pozitivnim promjenama a ujedno i druga strana napokon shvati da je malo i zloupotrebljavala, odnosno uzimala zdravo za gotovo, maksimalno odgovorno obavljanje prihvaćenih obveza s moje strane, te veliku dozu, pokazuje se čak i kontraproduktivne, lojalnosti koju sam iskazivao prema istoj?

Tumači li se sebičnim zbog diplome - djelomično opravdano, ali djelomično i pod krinkom iste - bježanje iz neraščišćene situacije nakon koje se svi osjećamo loše? Zato jer postoje periodi kada naprosto ne možemo otrpiti neke stvari i osjećaje te preći preko drugih.

Je li sebično vezivati svoj angažman u nekoj organizaciji uz nagoviješteno možebitno priključivanje ljudi iz tvoga “grada snova” istoj?

Dragi moji, teško mi je. Pomozite donijeti mi ispravne odluke. Iako, postoji li uopće nešto što se može nazvati ultimativno ispravnim. Ili je to određeno, na primjer, kontekstom. Tko onda pak određuje koji je kontekst pravovaljan?

---

 Da definitvno sam luđak i budala iako su mi često pripisivali i one prve osobine iz naslova.

No dobro. Cut. Sapienti sat.

Kako god mu presudili, :)
puno vas voli vaš,
         agramer

 

---

 Citat iz Wikipedie:

In 2005, psychologists Belinda Board and Katarina Fritzon at the University of Surrey, UK, interviewed and gave personality tests to high-level British executives and compared their profiles with those of criminal psychiatric patients at Broadmoor Hospital in the UK. They found that three out of eleven personality disorders were actually more common in managers than in the disturbed criminals:

• histrionic personality disorder: including superficial charm, insincerity, egocentricity and manipulation
• narcissistic personality disorder: including grandiosity, self-focused lack of empathy for others, exploitativeness and independence.

They described the business people as successful psychopaths and the criminals as unsuccessful psychopaths.(4)

Cmoljak ;)

Treba li se za njih žrtvovati i do koje mjere?

Svi smo se mi više puta u životu našli u situacijama u kojima smo osjetili neku nepravdu. Problemi su mnogi: od nas samih, preko okoline, pa sve do društva i društvenog uređenja u kojem živimo.

Sebe, ako smo uistinu motivirani i ustrajni, možemo mijenjati, okolinu u kojoj se krećemo isto u nekoj mjeri birati, no što je s ovim višim instancama?

Uzmimo jedan konkretan primjer iz aktivizma:

LORI su u sklopu svoje kampanje za smanjenje diskriminacije i prihvaćanje pripadnika/ca seksualnih i rodnih manjina u obitelji prikupljale priče o coming outu u obitelji i ustanovilo se da je puno mladih ljudi imalo vrlo neugodna iskustva s roditeljima - od vrijeđanja, pa sve do premlaćivanja i izbacivanja iz kuće. Nakon izlaska u javnost s pismima koja su skupili u LORI, a koja su djeca pisala roditeljima, novinari su se jako zainteresirali za tematiku zlostavljanih i iz kuće izbačenih gejeva i lezbijki. Budući je 11. listopada Coming Out Day kada i druge LGBT udruge pripremaju neke aktivnosti, ova tematika je dodatno zainteresirala novinare.

S jedne strane je jako dobro da javnost dozna za to, pogotovo od nekog tko je to doživio, jer možda netko od roditelja shvati da griješi i prihvati svoje dijete, ali opet s druge strane može biti malo problematično “maltretirati” nekoga tko je prošao sve te probleme da kroz to prolazi još jednom javno u medijima.

RTL je napravio prilog o izbačenim gejevima i nađen je jedan dečko iz Rijeke čije pismo je bilo objavljeno u novinama i koji je pristao ispričati svoju priču s ciljem da drugi roditelji vide kako je to strašno što rade svojoj djeci. U prilogu je bila zamućena slika i promijenjen glas. Prilog nije prikazan iako je trebao biti prikazan u utorak jer je taj dečko nazvao mamu i rekao da će biti prilog na TV-u o tome što mu je napravila. Nakon toga je ona prijetila da će se ubiti ako se taj prilog prikaže te je ultimativno RTL povukao prilog.

E, sad sam ja u prilici da “nagovaram” jednog dečka sa sličnim iskustvima na sudjelovanje u emisiji o coming outu na Radiju 101. Objektivno, vjerujem da bi njegovo sudjelovanje moglo donijeti samo koristi. Ovdje u Zagrebu gdje je ove godine upisao studij praktički svi znaju za njega (na što je čak i njegov dečko pomalo ljubomoran napisavši kako mu je dečko sad out pa misli da je faca), a majka i ostala homofobna rodbina su negdje dalje, do kamo ne dopiru valovi dotične radio postaje. No tu je sad ona emocionalna komponenta. Do koje mjere je moralno da ja njemu objašnjavam situaciju i uvjeravam ga da sudjeluje u toj emisiji? Jer to je nedvojbeno nešto što privremeno sa sobom nosi neke neugodne osjećaje, ali dugoročno praktički, korak po korak, u biti mijenja društvo u kojem ćemo provesti ostatak života…

Svi mi imamo i naše male osobne više ciljeve. Završiti fakultet, osnovati obitelj, izgraditi karijeru i sl. Oni nas usmjeravaju i vode. Često međutim učinimo i nešto sasvim suprotno (zapartijamo ili na neki sasvim deseti način potrošimo noć prije ispita jer ne možemo podnijeti psihički pritisak). I to je ljudski.

Pitanje ostaje. Koja je prava mjera između pokoravanja višim ciljevima i bezbrižne slobode prepuštanja, često trenutnim i prolaznim, užicima?

Prošle godine nisam se niti malo slagao s politikom pridea. Zato jer je bio loše organiziran, nametljiv i čak se usudim reći prevulgaran za moj ukus. Bilo me sram prošle godine što takva skupina ljudi predstavlja mene. No, ove godine se stanje mijenja i ja mijenjam stav.

Naime, ove godine konačno je pride onakav kakvim bih ga JA želio. Podržan od strane svih GLBTŽLJNJ udruga i podržan od velikog broja javnih faca, kako iz zabavne “industrije” tako i s političke scene. Naime, što je svrha pridea po meni? Svrha pridea je da se javnosti pokaže da postoje i ljudi koji ne spadaju u većinsku heteroseksualnu populaciju. Da postoji i alternativni način života koji zaslužuje prihvaćanje.

Ili, kažimo to ovako. Kad ste zadnji puta vidjeli dva pedera ili dvije lezbijke da se drže za ruke i da slobodno šeću gradom. Bez straha od zlobnih pogleda i komentara? Ja vjerujem da nikada u Hrvatskoj. A koliko često vidite tako heteroseksualne parove? Svakodnevno po više puta. I nikome ništa. Dapače, još se većina zgraža tome kako manjine imaju pride i htjeli bi ga zabraniti. E pa ako strejteri imaju 365 dana u godini, što fali tome da jedan od tih dana dobe i pederi, lezbijke, bipsići, kvirići i ostatak družine? Ja mislim da baš ništa jer smo i MI ovdje htjeli to ljudi ili ne i mi tražimo svoj prava.

Trenutno smo po zakonu manje vrijedni građani, veliki dio te manjine će morat još dugo tajiti svoju seksualnost kako ne bi izgubili posao, redovito kupili batine, izgubili prijatelje, a potencijalno i ugled u društvu. Nitko ne želi biti sam, svi žele nekoga. Ne vidim kakvu opasnost društvu predstavlja nečija sreća i spokojni život. Ali većina još uvijek misli da može manjinu tretirati kao nepostojeću i manje vrijednu. Davno su počela vremena kad je to prestalo biti slučaj.

I danas traje proces prhvaćanja manjina, sram me što uopće moram pisati o tome kako su manjine omalovažavane samo zato što su manjine. Sramota me što se nalazim u društvu u kojem još uvijek vlada teror, nasilje, agresivnost umjesto liberalnosti, uvažavanja i poštivanja tuđe slobode i sreće.

2bgay