2bgay blog

Mnogi neheteroseksualci/ke kad počinju prepoznavati svoju seksualnost (a koristim izraz prepoznavati jer je ona s njima od rođenja) bore se s nekoliko osnovnih pitanja koja im je uglavnom nametnulo društvo. Tematika tih pitanja je uglavnom o tome jel to normalno i što je razlog zbog čega su takvi. U početku se zajedno s tim pitanjima počne pojavljivati i strah da će ih društvo odbaciti. Mnogi smatraju strah dobrim jer nas upozorava da pazimo. Međutim, ponekad nas strah natjera na krive poteze…

U LGBT populaciji postoji određeni dio ljudi koji su odlučili skrivati svoju seksualnost i to zbog razloga jer se boje da će ih društvo osuditi. Mnogi koji su out i koji su okej sa svojom seksualnošću smatraju to skrivanje problematičnim.  I dok nije problem u skrivanju kao skrivanju radi vlastite sigurnosti, problem nastaje kada to skrivanje ljudi pokušaju nametnuti onima koji se ne žele skrivati. Ali naravno, žele voditi jednako aktivan život kao i svi drugi.

O tome želim malo pričati, o vlastitom identitetu LGBT osoba. Različiti ljudi skrivaju svoju seksualnost iz različitih razloga. Međutim pretjerivanje je kada ti isti ljudi smatraju da bi trebalo ušutkati sve koji se usude govoriti o toj temi. Apsorbirajući stavove ljudi koji su protiv njih je isto kao i kada žena prihvaća stav muža da ona ne bi trebala razmišljati nego samo raditi što joj se kaže i k tome još takvo razmišljanje počne nametati drugim ženama oko sebe. Naravno da žene zaslužuju da budu jednake i naravno da su itekako sposobne razmišljati za sebe.

Kod takvog ponašanja sve što civilne udruge čine kako bi se ostatak društva i LGBT zajednica čim uspješnije povezale i živjele kao jedna cjelina biva potkopavano od samih ljudi za koje se te udruge bore. I dok mnogi koji ne potkopavaju trud udruga smatraju da bi trebalo takve koji to rade pustiti da žive u svojem ormaru, ja smatram da bi zapravo takvim ljudima trebalo objasniti širu sliku cijele situacije.

Slažem se da u sljedećih 20ak godina (a vjerojatno i više) LGBT populacija neće biti relativno lako prihvaćana, posebno od starijih generacija. Jednostavno je potrebno izmijeniti generacije koje su odrasle u okolini s predrasudama i zamijeniti ih novima koje su generalno liberalnije. Ali zato ne smatram da se ne treba boriti protiv diskriminacije suprotstavljajući se ukorijenjenim predrasudama. Da se crnci nisu borili i danas bi vjerojatno bili robovi, da se žene nisu izborile i danas ne bi vjerojatno imale svoja prava. Ovim primjerima vidimo da je borba za prava neke subkulture zapravo dugoročna borba koja ne može završiti preko noći. Ona će trajati desecima godina.

Osobe o kojima govorim su osobe koje su kad se trebao održati prvi gay pride glasno vikale “NE!” jer su bile kukavice, ali naravno da su željele imati svoj gay život, a danas i same uživaju plodove toga što im je aktivizam u hrvatskoj omogućio. Osobe o kojima govorim su osobe koje će reći da apsolutno ne podržavaju aktivizam i da ne planiraju govoriti o svojoj seksualnosti, ali naravno da će je prakticirati i sljedeći dan govoriti kako je to ogavno. Govorim o osobama koje će jednog dana biti na nekim radnim mjestima gdje će im doći novi zaposlenik koji neće skrivati svoju orijentaciju (naravno da neće na čelo nalijepiti “Lezba/Peder/Bi sam”, ali neće niti paziti da to ne spomene. Neki će kako bi potvrdili da nisu “drugačiji” otpustiti, vrijeđati i maltretirati takvog zaposlenika.

Govorim o osobama koje općenito sebi škode jer mržnju koje se boje, svojom šutnjom samo pojačavaju…