Poremećaji raspoloženja, potrebna samopomoć ili psihijatar?
by 2bgay Komentirajte
Poremećaji raspoloženja su u današnjem svijetu vrlo dosta rasprostranjen problemi. Najčešći su depresija i anksioznost, ali ima i drugih. Kao srednjoškolac sam malo čitao o tim stvarima, svi znamo kako smo mi tinejdžeri depresivni, a mene je tada to zanimalo. :D Međutim, depresija predstavlja ozbiljan problem u funkcioniranju jedne osobe. Osoba se teže fokusira, manje je produktivna, općenito postane manje produktivan član zajednice i to ne svojom krivnjom. Takve se stvari događaju vašim prijateljima, a možda čak i vama. Ono što je kod nas problem što je javnost needucirana i ne shvaća ozbiljnost takvih problema. Mnogi gledaju na nečiju depresiju olakotno i upućuju neke prijedloge tipa: razmišljaj pozitivno, pogledaj neki film koji će te nasmijati i slično. Međutim, činjenica je da će takve stvari možda pomoći na kratko vrijeme, ali ne i na duže staze. Također su u javnosti liječnici koji se bave takvim problemima (a.k.a. psiholozi i psihijatri) promatrani kao liječnici za “pomaknute” što samo doprinosi nerazumijevanju problematike takvih poremećaja. Većina uzroka samoubojstava su upravo ovakvi problemi – poremećaji raspoloženja + nerazumijevanje okoline za njih. Stoga sam malo odlučio natipkati nešto o tome pošto i velika većina pedera i lezbi također prolazi kroz takve faze, posebno mlađi.
Depresija je stanje koje može biti potaknuto nizom raznih faktora, od društvenih, emocionalnih do ambijentalnih. Da, ambijentalnih. Naime, dokazano je da dovoljna količina svjetla pomaže pri lučenju serotonina, manjak svjetla uzrokuje manjak serotonina što je potencijalni rizik za poremećaj. Ovo je ujedno objašnjenje da određeni broj ljudi postaje tužan tokom jeseni i zime jer se skraćuju dani što rezultira s manje svjetla. Kažu da je problem poremećaja raspoloženja kod nas u Hrvatskoj malo rašireniji nego vani, a kao razlog navode rat koji je harao našim prostorima. Osjećaj nepravde je jak razlog da osoba oboli od nekog poremećaja raspoloženja. Takvi poremećaji mogu biti još samo potencirani od strane društva koje nema razumijevanja za takve probleme, nego ih smatra nebitnima u životu i stoga se mnogi odluče na neki dramatičan korak poput primjerice samoubojstva, dok drugi ogreznu u alkohol ili nekim drugim opijatima.
Prilikom postojanja takvih poremećaja najbolje je otići kod psihijatra koji bi nam pomogao pri liječenju, međutim upravo zbog gore navedene percepcije psihijatara mnogi ljudi će se radije odlučiti na neke alternativne načine čime će na kraju vjerojatno sami sebi naškoditi jer većina mantri koje naučimo ne pomaže vječno, to je samo placebo efekt. Osobno odlazak kod psihologa/psihijatra smatram u rangu odlaska kod dermatologa, urologa, kirurga i sličnih. Oni su također liječnici za jedan dio ljudskog zdravlja. Inače WHO propisuje da su zdravi ljudi oni koji žive u fizičkom i psihološkom blagostanju (ili tako nekako) što po meni predstavlja samo dodatno ohrabrenje da netko tko misli da ima problem ode kod psihologa/psihijatra. Također nije neka sramota ako se konzumiraju određene tablete koje nam pomažu da budemo smireniji, odnosno da se izvučemo iz poremećaja. Jer ako pogledamo koliko ljudi uzima razne tablete kako ih ne bi boljelo ovo, pa ono mislim da ne bismo niti Prozac i slične trebali smatrati problematičnim.
Postoji nekoliko praktičnih savjeta kako bismo djelovali preventivno na mogućnost nastanka depresije. Preporučuje se kretanje među ljudima pošto se depresivne osobe zatvaraju u sebe i teže izolaciji, što samo pogoršava njihovo stanje. Naravno, potrebno je da ljudi oko te osobe imaju razumijevanja za nju i da joj pomažu jer ta osoba nije u potpunosti sposobna biti samostalna, potrebno joj je razumijevanje i pomoć. Također se preporučuje konzumacija ugljikohidrata kao što su tjestenine, crni kruh, riža i sl. Pa unos masnih kiselina poput omege 3. Također fizičke aktivnosti poput šetnje ili nekog sporta pomažu pri normaliziranju rada mozga.
Ono što se ne preporučuje, a mnogi pokušavaju učiniti je pokušaj da se samoizliječe nekom glazbom, filmom ili odlaskom na neko drugo mjesto. Iskreno, ništa se neće promijeniti, može se samo još pogoršati. Obično pamtimo one događaje koji su imali jači emotivni utisak na nas. Tokom depresije ako ćemo odlučiti slušati neku glazbu ili pogledati film da nas raspoloži, poslije ćemo ih mrziti jer će nas podsjećati na taj neugodan dio naše prošlosti. Također, ako otputujemo nekamo, depresija neće ostati u našoj kući, ona će poći s nama i zamrzit ćemo također mjesto u koje smo je ponijeli.
Dakle, ako se osjećate potišteno, potražite pomoć, to nije sramota, to je dobro. Također pokušajte objasniti najbližim prijateljima kako se osjećate i zatražite ih za razumijevanje.
Loading ...
13. 11. 2008. u 19:16
Zanimljiva tema, pogotovo za ovo godišnje razdoblje kada, kako si i sam napisao, se ljudi nešto češće povlače u same sebe. Nažalost, imao sam doticaj s tom problematikom i nije bilo lijepo, daleko od toga. Osobno imam averziju spram psihijatara/psihologa, ne zbog toga što zadrta većina misli kako kod njih idu samo luđaci, za njihovo mišljenje ne marim, nego zbog toga što mi njihovi poslovi, tj. načini na koji rade djeluje potpuno demagoški. Ukoliko osoba sama sebi ne pomogne, neće joj nitko moći. Naravno, važna je podrška okoline, ali i uz svu pomoć, želju, nastojanja nitko neće moći pomoći pojedincu ukoliko sam sebi ne odluči pomoći. Naravno, depresija je bolest koja se treba liječiti, jer je opasna kao i svaka druga, a uz liječenje pojedinaca, potrebno je i liječenje kolektiva koje ima pogrešno mišljenje ili koje uopće nema mišljenje o tom velikom problemu.
13. 11. 2008. u 22:43
Slažem se sa svime, ali vjerujem da sam svoje stanje depresije doveo do savršenstva :-D
18. 11. 2008. u 0:43
E tdw, svaki cigo svog konja hvali :-)
19. 12. 2008. u 21:43
sssssssssssss
24. 12. 2008. u 21:42
Ja cu se malo razici u misljenju s tobom. Tema je zahtjevna i opsirna i tesko ju je kvalitetno obraditi, no ja cu se uhvatiti dijela medikamentozne terapije koju spominjes. Kako, po tvom misljenju, tablete pomazu da se izvuces iz poremecaja? One samo ukljanjaju simptom, a uzrok ostaje (ukoliko se ne radi o endogenoj depresiji). I to je upravo ono sto psihijatri rade i zasto od njih nema koristi. Lijekovima uklanjaju simptome, a ne bave se uzrocima. Ako osoba ima uzrok u svom zivotu koji ju dovodi do tog stanja, lijekovi uklanjanju “osjecaj” koji ima, pa osoba nastavlja dlaje zivjeti kako treba, taj uzrok i dalje ostaje jer osoba i dalje nije u stanju rijesiti kao sto nije bila ni prije nego je to preraslo u depresiju, a nema nikoga da s njom radi na tome (buduci da samo lijekove dobija).
25. 12. 2008. u 3:31
@Mauro, oko ovog s tabletama se slažem s tobom. One uklanjaju simptom, ali ne i uzrok simptoma. :) Nažalost, nisam toliko dobar u tom području kao ti. XD Pa mi je drago da komentiraš. ;)