Često se upitam kako voljeti nekoga? Zapitam se ponekad, znam li što to ljubav uopće jest? Jesam li siguran da sam je ikad osjećao? Jesu li oni osjećaji kada sam plakao zbog dečkiju, kada sam želio samo jednoga i nikoga više zaista bili ljubav? Ili neka glupa opsesija, strah da ću ostati sam, da me neće nitko voljeti ili da neću imati podršku koja mi toliko treba u životu? Zbilja, nisam siguran jesam li ikada ikoga volio. Znam samo da sam patio zbog nekih jer nisu ostali u mom životu, na onaj način na koji sam ja želio. Neki zbog mojih pogrešaka, neki zbog svojih odluka.
Međutim, ako se to što sam osjećao zove ljubav, onda mogu slobodno reći da je to glupost, uvijek jedna strana voli više, a ako je komunikacija loša bar jedno od njih pati. Ako je to što sam prije osjećao takva ljubav koja nastaje u vezama, onda je ne želim. Ja želim najboljeg prijatelja, da se ujutro mogu probuditi pokraj njega i da mu mogu reći da ga volim, a da pritom ne mislim na strahove kako ću ga izgubiti. Da mogu uživati u seksu s njim i zezati se, da mogu izaći i zezati se vani. Da me njegovi prijatelji mogu prihvatiti i da on može prihvatiti moje prijatelje. Takvu ljubav želim, takvog prijatelja.
Na ovakvo me razmišljanje naveo jedan prijatelj koji me priupitao nešto o mojem intimnom životu. Nisam prije nikada razmišljao o tome, samo sam mislio kako je ljubav bolna i kako želim nekoga tko će mi pružiti podršku u životu, a svi su me iznevjerili. Postajem li Emo? Možda postajem, možda je to dio svih nas, samo se svatko od nas na drugačiji način nosi s time. Što vi mislite o tome svemu?
9. 9. 2008. u 10:08
Mene samo zabrinjava činjenica da si emo napisao velikim slovom :D Šala. Ma bu se ogej, hm…okej
10. 9. 2008. u 14:01
Ja nikad nisam “voljela” i ja vjerujem da kad će mi se to desiti da ću to znati!
Nadam se da će ta cura/dečko voljeti mene koliko i ja nju/njega.
Nadam se da će to bit baš onako kako zamišljam, ono, leptiriću u trbuhu, ta osoba je jedino na što mogu mislit…. the whole 9 yards! (:
A sad…
Mislim da ti i znaš, jer tu osobu i sad voliš!
Jer za mene je ljubav trajna!
Ne vjerujem da je ljubav samo jedna, al vjerujem da je jaka!
A ako te je prošlo nakon mjesec-dva, mislim da to nije prava ljubav!
Pozz!
Spužasta!
21. 9. 2008. u 21:12
Hmm… nema formule za ljubav. Nema niti jedinstvenog odgovora. I potpuno je prirodno da u vezi netko voli malo više, odnosno netko malo manje. Ali važno je da se nadopunjuju. Jing i Jang. Ljubav je fluid, rađa se, raste, odrasta i polako prelazi u neku drugu dimenziju. I potpuno je normalno da nakon nekog vremena veze dvoje ljudi postanu - najbolji i najintimniji prijatelji. Jednom davno sam pitao svoju baku i djeda (koji imaju preko 90 godina) što je ljubav. Odgovor je bio prokleto jednostavan: ljubav je kad 70 godina nekoga pereš, kuhaš mu i peglaš mu košulje :)
8. 10. 2008. u 12:00
Što je ljubav? Stvarno mislimda nepostoji definicija i točan odgovor na to pitanje. Ja jesam jednom u životu volio, možda čak i opsesivno. Dobio sam sve svoje uloženo i natrag istom mjerom, ali sve to je ”nasilno” prekinuto zbog straha i homofobije druge strane. Imao sam dečka koji nije prihvaćao sam sebe…..i zbog toga je sve puklo, jer on nije imao snage ići dalje. A sve ‘’simptome” ljubavi smo obojica obostrano imali i to me najviše boli. Predpostavljam da se nakon dugogodišnjih veza ljubav pretvara u bezuvjetno prijateljstvo i postaje navika, rutina, ovisnost, ali isto tako u svakom trenu linija između ljubavi i mržnje je tanka. Ja još nisam mrzio, ali neznači da neću.
Dakle…mislim da sam ja doživio ono što se naziva ljubav…..i pružao sam je i davao…….ali znam to da jako, ali jako boli kad ljubav ”nestane”. Boli obje strane, neku više, neku malo manje.