Kao srednjoškolac pisao sam osobni dnevnik. Obzirom da tada nisam imao gdje sakriti ili zaključati bilježnicu pisao sam ga na kompu i štitio svim mogućim lozinkama. Mislim da je to bilo čak i vrijeme kada sam podosta toga naučio o zaštiti datoteka. :) Pisao sam fakat hrpu stvari i da je netko nešto pročitao mislim da bi bio šokiran. Napisao sam stvari koje nikada u životu nisam rekao prije, a neke niti danas nisam dao ljudima na znanje. Pretpostavljam da taj dio osobnosti nitko od nas ne pokazuje ljudima, ali ona tamo duboko u nama postoji. Ono što sam naučio dok sam pisao taj dnevnik je to da sam se ponekad stvarno olakšao pisanjem nekih svojih gledišta. Rijetko u životu možemo naći nekoga tko bi nas u potpunosti slušao i shvatio naše probleme. Nije da je dnevnik osoba, ali obzirom da se u njemu svašta može napisati mislim da je stvarno nešto što bi trebalo posebno paziti i čuvati jer kad bi netko pročitao sadržaj ostali bismo jako povrijeđeni.
Sada dolazimo i do razloga pisanja ovog posta - počeo sam opet pisati dnevnik. Ovaj puta ga pišem u klasičnom, papirnatom izdanju. Doduše, sada ću se morati snaći s novim načinima zaštite i sakrivanja, ali odlučio sam za svaki slučaj napisati na prvu stranicu kako, što god netko pročitao unutra, ja ne odgovaram za duševnu (ili bilo kakvu drugu s strane) bol uzrokovanu saznanjem nekih stvari koje ipak odlučujem zadržati za sebe. Također kako ne namjeravam razgovarati o tome što je netko pročitao unutra, a čini mi se da rijetko tko ne želi komentirati nešto što je novo saznao. Iako možda ovo nekima koji sline za doznavanjem tuđe privatnosti ne predstavlja ništa, čini mi se da bi ipak većinu ljudi moglo zaustaviti od daljnjeg čitanja. No, ostaje da vidimo. :)
Kako sam krenuo čitati dnevnik? Pa, počeo sam gledati seriju “Taken”. Inače sam je prije gledao, ali nisam uspio odgledati do kraja pa sam si sada nabavio svih deset epizoda i gledam ih polako. Mala Allie piše svoj dnevnik i potaknula me na pisanje mojega. Prisjetio sam se pisanja svog starijeg dnevnika koji je fakat imao puno stranica. Ne sjećam se više kolko, obrisao sam ga u potpunosti. Malo mi je to teže sjelo, ali sam preživio. Poslije kako sam razmišljao o tom pisanju dnevnika bacio sam se u potragu za nekom lijepom bilježnicom u koju bi pisao dnevnik, nisam uspio naći ništa preko weba, ali sam zato našao nekoliko zanimljivih tekstova o pisanju dnevnika. Između ostaloga, nalazili su se savjeti kako pisati dnevnik. Savjetuje se potpuno otvaranje bez razmišljanja o tome tko bi ga mogao pročitati jer se jedino tako možemo smiriti. Također je preporučeno pisanje o sebi u trećem licu kako ne bismo proživljavali ponovno spomenute događaje (pretpostavljam da se mislilo samo na loše događaje). I blog se ne smatra dnevnikom jer se on piše kako bi ga drugi čitali.
Zaključak, dnevnik je super stvar i svako bi ga malo trebao pisati. Posebno vjerujem da zna biti koristan našim potomcima ili nasljednicima (kako god) koji bi mogli imati malo uvida u naš život. Prilično je uzbudljivo kad primete u ruke nečijii tuđi dnevnik, a zamislite koliko je tek uzbudljivo kad primite u ruke nečiji dnevnik tko je živio davno prije nego ste se vi možda i rodili. Primjerice Ana Frank, curica koja je pisala dnevnik za vrijeme drugog svjetskog rata o svojem životu i odrastanju u skrovištu koje su njeni roditelji s još nekom rodbinom napravili kako bi se sakrili od Njemaca jer su bili židovska obitelj.
Misao dana: Da bi bio sretan moraš se izražavati slobodno.
Najnoviji komentari