Snaga karaktera
by agramer Komentirajte
U zadnje vrijeme sve mi ide na živce. Predizborno ludilo sa svim svojim općenitim i već viđenim frazama, bespredmetnim prepucavanjima i (p)raznim obećanjima… Ide mi na živce zvonjava telefona, ide mi na živce fakultet, ide mi na živce inQueerzicija i kad ljudi ne cijene kad se netko za njih trudi. Ide mi na živce moja obitelj koja uvijek ima neku “pametnu opasku”. Ne veseli me ići u kino, naći se s prijateljima na kavi, pa čak ni otići nekamo na izlet. A sve su to stvari u kojima sam uživao. Pogađaju me sitnice i dobronamjerne kritike. Fokusiran sam na negativni aspekt svega.
Depresija? Nema sumnje. Kako se boriti protiv nje? Lijekovima? Psihoterapijom? Snagom volje? Preispitivanjem dosadašnjeg načina života i unošenjem pozitivnih promjena? Pa svačim pomalo, rekao bih.
No nisam htio ovaj članak posvetiti svojim osobnim problemima. Želio sam ga posvetiti snazi ljudskog karaktera, znate onog karaktera koji nije podložan promjenama raspoloženja, prolaznim teškoćama, pomodnim trendova, kritikama zlobnih jezika. Snazi onog karaktera koji vjeruje u sebe, no pritom nije bahat i arogantan jer poštuje sve ljude. Štoviše, spreman je na otvoreno polemiziranje s njima, strpljivo iznošenje i objašnjavanje svojih pogleda i argumenata, edukaciju i prosvijetljenje onih koji su na to spremni. Jer ta osoba vjeruje da su njezini argumenti ispravni.
E sad mene zanima, poznajete li koga takvog? Postoji li itko istinski takav? Ili su to samo puke slike koje ljudi odašilju prema van, dok u njihovoj nutrini često vlada konfuzija i nemir?
Je li moguć sretan i harmoničan (su)život bez spletki, zavisti i prljavih igara. Možemo li živjeti iskreno i otvoreno, šireći dobrotu? Sretni s lakoćom obavljati zadatke koji su pred nama? Ili je takav način razmišljanja utopistički?
Možda zaista bez zla ne možemo spoznati dobro, bez muke olakšanje, pa tako često naprosto moramo otrpiti teške situacije kako bismo bez grižnje savjesti uživali u blagodatima svih onih lijepih trenutaka koji proizlaze kao rezultat uloženih nam napora. Moje osobno mišljenje je da je tako nešto neminovno. Koje je vaše?
I za kraj, u ovo predizborno vrijeme, ne mogu ne pitati se imaju li gornje životne filozofije i svaka svoj politički predznak?
Vaš agramer :)
21. 11. 2007. u 14:28
živjeti iskreno i otvoreno šireći dobrotu je nažalost utopija,ali ne znači da se ne trebamo truditi.predzadnji odlomak je totalna istina. politički predznak?? ja imam određenu životnu filozofiju koja nema apsolutno nikakav politički predznak,pa mislim da to nije nužno. ne znam… možda jer uopće nisam u politici i uopće me ne znima. btw,ne daj se depresiji. :-)
22. 11. 2007. u 21:58
također mislim da je predzadnji odlomak istina…ali i također ZNAM da se nekim ljudima događa previše zla,tako da zapravo nisu ni uspili upoznati nešto dobro. Tako je i kod mene u zadnjih dana…Nešto loše mi je postalo “svakodnevno nešto loše”. U teškom sam kurcu zadnjih dana,što je jako čudno jer to kod mene traje par sati i prođe…ali sada očito nije tako… i baš kao što ti kažeš, teško se nasmiješiti nečemu… pozz do sljedećeg posta, nadam se da će biti bolje… :D
23. 11. 2007. u 15:44
Hej, nice misli…slučajno naiđoh na ovaj blog, ali ga odmah bookmarkirah…pozz (crazy-teacher.blogspot.com)