2bgay blog

Treba li se za njih žrtvovati i do koje mjere?

Svi smo se mi više puta u životu našli u situacijama u kojima smo osjetili neku nepravdu. Problemi su mnogi: od nas samih, preko okoline, pa sve do društva i društvenog uređenja u kojem živimo.

Sebe, ako smo uistinu motivirani i ustrajni, možemo mijenjati, okolinu u kojoj se krećemo isto u nekoj mjeri birati, no što je s ovim višim instancama?

Uzmimo jedan konkretan primjer iz aktivizma:

LORI su u sklopu svoje kampanje za smanjenje diskriminacije i prihvaćanje pripadnika/ca seksualnih i rodnih manjina u obitelji prikupljale priče o coming outu u obitelji i ustanovilo se da je puno mladih ljudi imalo vrlo neugodna iskustva s roditeljima - od vrijeđanja, pa sve do premlaćivanja i izbacivanja iz kuće. Nakon izlaska u javnost s pismima koja su skupili u LORI, a koja su djeca pisala roditeljima, novinari su se jako zainteresirali za tematiku zlostavljanih i iz kuće izbačenih gejeva i lezbijki. Budući je 11. listopada Coming Out Day kada i druge LGBT udruge pripremaju neke aktivnosti, ova tematika je dodatno zainteresirala novinare.

S jedne strane je jako dobro da javnost dozna za to, pogotovo od nekog tko je to doživio, jer možda netko od roditelja shvati da griješi i prihvati svoje dijete, ali opet s druge strane može biti malo problematično “maltretirati” nekoga tko je prošao sve te probleme da kroz to prolazi još jednom javno u medijima.

RTL je napravio prilog o izbačenim gejevima i nađen je jedan dečko iz Rijeke čije pismo je bilo objavljeno u novinama i koji je pristao ispričati svoju priču s ciljem da drugi roditelji vide kako je to strašno što rade svojoj djeci. U prilogu je bila zamućena slika i promijenjen glas. Prilog nije prikazan iako je trebao biti prikazan u utorak jer je taj dečko nazvao mamu i rekao da će biti prilog na TV-u o tome što mu je napravila. Nakon toga je ona prijetila da će se ubiti ako se taj prilog prikaže te je ultimativno RTL povukao prilog.

E, sad sam ja u prilici da “nagovaram” jednog dečka sa sličnim iskustvima na sudjelovanje u emisiji o coming outu na Radiju 101. Objektivno, vjerujem da bi njegovo sudjelovanje moglo donijeti samo koristi. Ovdje u Zagrebu gdje je ove godine upisao studij praktički svi znaju za njega (na što je čak i njegov dečko pomalo ljubomoran napisavši kako mu je dečko sad out pa misli da je faca), a majka i ostala homofobna rodbina su negdje dalje, do kamo ne dopiru valovi dotične radio postaje. No tu je sad ona emocionalna komponenta. Do koje mjere je moralno da ja njemu objašnjavam situaciju i uvjeravam ga da sudjeluje u toj emisiji? Jer to je nedvojbeno nešto što privremeno sa sobom nosi neke neugodne osjećaje, ali dugoročno praktički, korak po korak, u biti mijenja društvo u kojem ćemo provesti ostatak života…

Svi mi imamo i naše male osobne više ciljeve. Završiti fakultet, osnovati obitelj, izgraditi karijeru i sl. Oni nas usmjeravaju i vode. Često međutim učinimo i nešto sasvim suprotno (zapartijamo ili na neki sasvim deseti način potrošimo noć prije ispita jer ne možemo podnijeti psihički pritisak). I to je ljudski.

Pitanje ostaje. Koja je prava mjera između pokoravanja višim ciljevima i bezbrižne slobode prepuštanja, često trenutnim i prolaznim, užicima?