2bgay blog

…odnosno nije bolest.

• Društvo te odbacuje
• Više religijskih skupina je nabrijano protiv tebe
• Povećani rizik od fizičkog ozljeđivanja
• Povećani rizik od mentalnog ozljeđivanja
• Manja prava u državi od “ostalih” ljudi
• Rizik od gubitka podrške obitelji
• Rizik od gubitka prijatelja
• Rizik od gubljenja mogućnosti zaposlenja na dobrim radnim mjestima
• Biti vrijeđan zbog toga jer “vrijeđaš”
• Biti velikom metom za nepristojne šale
• Biti opisivan drugima kao životinja
• Da se govori o tebi kao o stvari u zakonu
• Povećavanje mogućnosti da počiniš samoubojstvo
• Da izgubiš pravo na legalan brak
• Da sakriješ samog sebe od drugih

Da li ovo zvuči kao razlog za postati pederom? Pederom se ne postaje izborom i biti pederom nije bolest. Budimo realni, da li bi odbijali teorije o tome kako se nešto može liječiti unatoč ovim, gore navedenim, razlozima? Ja sam nažalost s druge strane novčića i nisam u mogućnosti da tvrdim kako ih ne bi odbijao pošto to jednostavno ne mogu jer znam da bih i kad bi prihvatio koju teoriju o tome da je biti pederom bolest samo sebi naškodio. To kaže i svjetska udruga psihologa koja je još u prošlom stoljeću zaključila da je bolest kada se osoba bori protiv svoje seksualnosti unutar sebe i skriva je od drugih, a ne biti otvoren u vezi toga. A sada vama, “prihvatljive”, seksualne orijentacije ostavljam još jednom na razmišljanje nama pederima. :)
Na pisanje ovog kratkog teksta me potaknuo dečko s deviantarta na sljedećem linku. Nadam se da sam bar korektno preveo sve, ako ima pokoja greškica prijavite. :)

2bgay

Ovu subotu obilježava se deseta godišnjica moje mature. Prva za koju u startu ne odbijam i samu pomisao da se na njoj pojavim. Dijelom i zbog toga kako sam pronađen. No o tome kasnije. 

Kažem pronađen jer baš se i nisam trudio održavati kontakte sa svojim bivšim kolegama iz srednje škole. Nisam se naime nikad osjećao nešto uklopljenim u to društvo; doduše imao sam par prijatelja s kojima sam pričao o stvarima vezanim gotovo isključivo uz nastavu, a tek onda nešto i o računalima i sl. U toj sredini sam imao pritisak (ne znam točno odakle inputiran, ali sigurno velikim dijelom i iz samog sebe) da moram biti najbolji, savršen. Bio bih nesretan ako bih dobio bilo koju ocjenu manju od pet. Takva je uostalom bila i kompetitivna atmosfera u tom razredu, složili su ga od samih lumena u generaciji bazirano na uspjesima na natjecanjima iz matematike još u osnovnoj školi. I tako se to prenijelo i na fakultet - FER - na koji je možda i pola razreda otišlo kao u intelektualno i organizacijski najprestižniji i najperspektivniji fakultet u HR, a ja kao izgubljeni mali Mujo skupa s njima. I sve je bilo super još neko vrijeme. Dok ja jednostavno nisam pukao. Nisam više mogao izdržati taj tempo, taj pritisak… bilo mi je dosta i takvog načina života. Doslovce sam pobjegao na drugi faks, na nižu godinu i to na smjer od kojeg su se svi sprdali jer je isti, kao, ispod mog nivoa. Sve ove uspješne sam stoga zbog kompleksa manje vrijednosti i posramljenosti koja je iz njega proizlazila prilično uspješno izbjegavao, sve dok nisam prekinuo svaki kontakt s njima. Dok su drugi postajali uspješni inženjeri, asistenti; bili na putu da postanu poznati znanstvenici i sl, ja sam tonuo u depresiju, bezvoljnost i anonimnost.

Trebao sam redefinirati cijelu svoju filozofiju i pogled na svijet kako bih krenuo dalje. Iz jednog determinističkog pogleda na svijet s jednom uniformiranom bipolarnom ljestvicom vrijednosti dugo mi je trebalo da nađem neku svoju, kakvu-takvu ravnotežu i prihvatim sljedeće činjenice:

1. Svijet je stohastički sustav. U nekim stvarima, ma koliko se trudili, imat ćemo slabe ili nekakve rezultate. Katkad nam pak druge stvari iznenađujuće lako pođu za rukom. Pouka: nikad ne treba sve karte polagati na jedan cilj.
2. Prije sam mislio da postoji jedna uniformna ljestvica vrijednosti. Želio sam da stvari budu crno-bijele, želio sam se svidjeti svima. Zamka kada shvatite da je to neodrživo jest da vas negacija takvog pogleda može dovesti do potpune relativizacije svih vrijednosti, do nekog oblika nihilističkog anarhizma.
3. Pomirba i kompromis: Hajdemo naći neku ravnotežu između svih tih suprotstavljenih pogleda i filozofija: Prvo, samim rođenjem dati su nam neki talenti, kroz život smo pak stekli razne specifične vještine, uronjeni smo u kulturni krug koji nas je isto tako na svoj način oblikovao. I od toga ne treba bježati. Treba biti svjestan svih svojih kvaliteta i mana te iskoristiti svoje komparativne prednosti pri funkciji realizacije ciljeva u odnosu na uloženi trud. No što su to uopće ciljevi? Postoji li uopće ikakav vrijednosni sustav? Treba li težiti uopće ičem; ako da, čemu? Moje mišljenje je da treba. Postoje naime neke univerzalne vrijednosti kao što su iskrenost, pravednost, poštenje, poštivanje svakog ljudskog bića, suosjećanje… Poanta je međutim da nemamo jednu polariziranu vrijednosnu ljestvicu, već beskonačno mnogo kontinuirano kvantificiranih dimenzija na čijim su (beskonačnim) krajevima apsolutno pozitivne odnosno negativne krajnosti neke osobine. I najveća većina nas se vrti negdje oko ishodišta (neutralna točka za sve dimenzije) u cijelom tom sustavu. Netko je možda smješten u negativniji dio jedne dimenzije, ali zato je u nekoliko drugih dobrano u pozitivom dijelu. Kvaka je u tome da ne postoji univerzalna mjera koja bi mogla uzeti u obzir sve dimenzije i tako napraviti neku apsolutnu hijerarhiju ljudi, rang-listu koja bi izlistala ljude redom od najvrednijih pa sve do onih bezvrijednih. Bar ne u suvremenom demokratskom društvu koje njeguje i potiče različitost, i u kojem je normalno da različite dimenzije za različite ljude imaju različitu težinu (različiti sustavi vrijednosti).

I eto, došlo je vrijeme za podvlačenje crte. Za odmjeravanje u neku ruku sa svim tim ljudima iz srednje škole. Nije da mi je baš svejedno kako će me svi oni, na čelu s jednom starijom, u jednom sasvom drugom sustavu formiranom, razrednicom procjenjivati ravnajući se, logično, po nekim vlastitim sustavima vrijednosti. A ti su: nisi završio fakultet, sumnjivih si seksualnih sklonosti, a toliko smo svi očekivali od tebe…

No pojavit ću se na tom susretu uzdignuta čela. Jer u svojem sustavu vrijednosti ja bolje stojim od njih. Možda nisam još završio fakultet, ali to je tek jedna od dimenzija. Razumijevanje svijeta, društvenih odnosa, jedna širina koja neprestano kritički propitkuje društvo i pritom želi konstruktivno djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjima, za mene je to važnije od svih njihovih uskih specijalizacija u znanstvenim i inim krugovima. 

I za kraj, da vam otkrijem još dvije stvari kojih sam se dotakao u ovom dugačkom, za mnoge vjerojatno i poprilično dosadnom tekstu (ali eto, morao sam se negdje ispucati :) ).

Prvo, onaj inferioran smjer koji sam upisao bio je nastavnički. I to se pokazalo kao dobrom odlukom. Moj ratio bio je već naime dobro (ako ne i previše) istesan. Najkorisniji kolegiji koje sam imao bili su upravo s tog smjera: psihologija, pedagogija i didaktika. I humanistička filozofija koja s njima ide.

Drugo, ispalo je samim načinom na koji sam pronađen da baš i nisam toliko anoniman i beznačajan koliko sam dugo vremena imao osjećaj. Moj predan angažman u inQueerziciji i poznanstva koja sam tamo stekao zamijećena su i dokumentirana u pozitivnom svjetlu. Ukratko, organizator obilježavanja 10-godišnjice mature dobio je moj broj od kolege s posla koji je ujedno moj kolega u udruzi.

Vive la difference!

Premda, u posljednje vrijeme, nije rijetko da se gay likovi pojavljuju u filmovima velikih producentskih kuća, čak i u glavnim ulogama, ta tematika je još uvijek rijetka ili prikazana na patetičan način. Svi se sjećamo Aleksandra Velikog i koliko je taj film podigao prašine. Grci su prijetili tužbom zbog povrede njihove kulture, u nekoliko zemalja (većinom islamskih) taj film je zabranjen i tako dalje. Sjećamo se i filma koji se je direkt bavio tom tematikom, tematikom pedera među kaubojima. Isto tako, film je podigao veliku prašinu i zanimanje javnosti.

Je li je to zanimanje bilo slučajno toliko veliko ili je to namjerno uzrokovano kako bi se što više zaradilo na odazivu gledateljstva u kina ili je to zbog imena glavnih glumaca, nećemo lako saznati. No, to nije ni toliko važno. Aleksandar je bio peder vojskovođa koji je par puta poljubio dečka tokom 3 sata filma i ležao nekih 5 minuta u krevetu s još jednim. Kako je to gay! :P prava gay tematika. Brokeback mountain je bio film koji je trebao biti čisto gay tematike. Dva pedera u planinama se j*** i onda siđu s planine i neznaju kako dalje. Taj film je bio medijski prenapuhan
i donesao veliku zaradu. Gay tematiku je loše obradio i gluma jednog od dva glavna glumca je bila katastrofalna. U konačnici oba lika su bila hetero samo što su povremeno spavali s dečkima.

Nadalje ću spomenuti 3 gay filma (ne pornića) koja sam pogledao u zadnje vrijeme te ih preporučujem…

LUSTER

Film o gay punkeru koji se, njegovim riječima, ”zaljubljuje 20 puta dnevno” i traži ljubav, ali ju ne nalazi. Svijet droge, seksa i alkohola te potrage za ljubavi. Vrijedi pogledati ovaj film zbog pitanja ljubavi koje muči glavnog lika (mladog sexy punkera). Film se ne bavi problemom pedera u svijetu hetrića te je to jedan od predaha od klasične tematike.

LATTER DAYS

Ovaj film govori o sukobu dva svijeta, jednog otvorenog prema pederima i jednog prepunog odbojnosti prema istima. Otvoreno gay lik prolazi kroz život i uživa u svojoj mladosti, dok mormon (koji skriva svoju seksualnost) čini ono što se od njega očekuje. Njih dvoje su susretište ta dva svijeta te nastoje naći rješenje za problem odbijanja homoseksualaca u svijetu religioznih fanatika. Film je veoma romantičan, premda je prva scena u film sex :) , te ima jednu veoma erotičnu scenu iz hotela na aerodromu.

OPEN CAM

Open cam je kriminalistički film koji, osim ubojstva, govori i o opasnostima nalaženja za ševu na jednu noć preko Interneta. Svi glumci su sexy komadi koji većinom žele samo jednu stvar –> sex. Nakon nekoliko ubojstava dolazi policijski instražitelj koji se zaljubi u glavnog glumca te tako podradnja filma započinje.

Sva tri filma su veoma lagana za gledanje i prožeta su erotikom koja se pojavljuje u pojedinim scenama. Erotika nije seks, a svaki put dovodi se u pitanje povezanost ljubavi i jednonoćnih provoda. Uživajte u gledanju! :)

Treba li se za njih žrtvovati i do koje mjere?

Svi smo se mi više puta u životu našli u situacijama u kojima smo osjetili neku nepravdu. Problemi su mnogi: od nas samih, preko okoline, pa sve do društva i društvenog uređenja u kojem živimo.

Sebe, ako smo uistinu motivirani i ustrajni, možemo mijenjati, okolinu u kojoj se krećemo isto u nekoj mjeri birati, no što je s ovim višim instancama?

Uzmimo jedan konkretan primjer iz aktivizma:

LORI su u sklopu svoje kampanje za smanjenje diskriminacije i prihvaćanje pripadnika/ca seksualnih i rodnih manjina u obitelji prikupljale priče o coming outu u obitelji i ustanovilo se da je puno mladih ljudi imalo vrlo neugodna iskustva s roditeljima - od vrijeđanja, pa sve do premlaćivanja i izbacivanja iz kuće. Nakon izlaska u javnost s pismima koja su skupili u LORI, a koja su djeca pisala roditeljima, novinari su se jako zainteresirali za tematiku zlostavljanih i iz kuće izbačenih gejeva i lezbijki. Budući je 11. listopada Coming Out Day kada i druge LGBT udruge pripremaju neke aktivnosti, ova tematika je dodatno zainteresirala novinare.

S jedne strane je jako dobro da javnost dozna za to, pogotovo od nekog tko je to doživio, jer možda netko od roditelja shvati da griješi i prihvati svoje dijete, ali opet s druge strane može biti malo problematično “maltretirati” nekoga tko je prošao sve te probleme da kroz to prolazi još jednom javno u medijima.

RTL je napravio prilog o izbačenim gejevima i nađen je jedan dečko iz Rijeke čije pismo je bilo objavljeno u novinama i koji je pristao ispričati svoju priču s ciljem da drugi roditelji vide kako je to strašno što rade svojoj djeci. U prilogu je bila zamućena slika i promijenjen glas. Prilog nije prikazan iako je trebao biti prikazan u utorak jer je taj dečko nazvao mamu i rekao da će biti prilog na TV-u o tome što mu je napravila. Nakon toga je ona prijetila da će se ubiti ako se taj prilog prikaže te je ultimativno RTL povukao prilog.

E, sad sam ja u prilici da “nagovaram” jednog dečka sa sličnim iskustvima na sudjelovanje u emisiji o coming outu na Radiju 101. Objektivno, vjerujem da bi njegovo sudjelovanje moglo donijeti samo koristi. Ovdje u Zagrebu gdje je ove godine upisao studij praktički svi znaju za njega (na što je čak i njegov dečko pomalo ljubomoran napisavši kako mu je dečko sad out pa misli da je faca), a majka i ostala homofobna rodbina su negdje dalje, do kamo ne dopiru valovi dotične radio postaje. No tu je sad ona emocionalna komponenta. Do koje mjere je moralno da ja njemu objašnjavam situaciju i uvjeravam ga da sudjeluje u toj emisiji? Jer to je nedvojbeno nešto što privremeno sa sobom nosi neke neugodne osjećaje, ali dugoročno praktički, korak po korak, u biti mijenja društvo u kojem ćemo provesti ostatak života…

Svi mi imamo i naše male osobne više ciljeve. Završiti fakultet, osnovati obitelj, izgraditi karijeru i sl. Oni nas usmjeravaju i vode. Često međutim učinimo i nešto sasvim suprotno (zapartijamo ili na neki sasvim deseti način potrošimo noć prije ispita jer ne možemo podnijeti psihički pritisak). I to je ljudski.

Pitanje ostaje. Koja je prava mjera između pokoravanja višim ciljevima i bezbrižne slobode prepuštanja, često trenutnim i prolaznim, užicima?

Država je zajednica ljudi. Premda je ona mnogo toga, doživljava ju se kao ono ”nešto” što se brine o nama. Ona nam kroji život i odlučuje što se smije, a što se ne smije raditi. Ona donosi pravila po kojima se moramo ponašati. Ona nas i kažnjava. Država može biti poštena ili korumpirana, a za sve što u njoj ne valja, okrivljavamo one koji drže vlast.

Trebaju li vlast držati pojedinci, nekolicina ili mnogi? To pitanje se stalno ponavlja, iz doba u dob. Nije postojalo ni jedno, niti će postojati društvo koje se neće baviti tom problematikom. Platon je u svom djelu ”Država” opisao sva državna uređenja koja su moguća, ona koja nije opisao su samo varijacije na temu. Apsolutizam, demokracija i komunizam poznati su tisućama godina i nipošto se ne može reći da je komunizam tvorevina 20. stoljeća. Filozofi su ti koji su tražili pošteno državno uređenje dugi niz godina, ali ga još uvijek traže jer svako uređenje ima svojih katastrofalnih propusta.

”Neka bude samo jedan Kralj, jedan Gospodar”. Svu vlast drži pojedinac, jedna osoba koja odlučuje o svemu. Plemenski vođa je najsnažniji ratnik, najmudriji starac, bilo kako bilo to je osoba koja je potrebna zajednici. Kraljevi vladaju zajednicom i u njima se traži vođa i nada u budućnost u lošim vremenima. On je svjetovni i sveti vladar. U nekim slučajevima, on je Bog (teokracija). Njega se može za sve okriviti i za sve pohvaliti. Jedna od najjačih prednosti kada pojedinac ima vlast je u tome što su odluke brze i provode se bez pitanja i sumnje u njihovu ispravnost. Problem nastaje kada je vladar nesposoban i nerazborit.

Država raste kako vremena prolaze i širi se. Nastaje sve više zahtjeva vladaru da sudi o nekim problemima, da riješi razmirice unutar države. Kralj odlučuje, polako, predati dio svoje vlasti na osobe od povjerenja. To su posebni ljudi koji su bolji od drugih i imaju veće povlastice od običnog puka.

Nastala je aristokracija. Aristokracija zajedno s kraljem odlučuje kako da vlada i savjetuje ga te u nekim slučajevima i osporava u njegovim odlukama. Zbog množine koja je oko kralja i ima pravo da odlučuje, odluke se sagledaju s više strana i bolje se odlučuje jer se vide šire posljedice. Aristokracija donosi odluke sve više za sebe, a sve manje za širu zajednicu što uzrokuje probleme kao što su nezadovoljstvo seljaka. Nastaju pobune.

Narod želi da i on odlučuje. Uvodi se demokracija. Narod vlada. Postoje dva tipa demokracije; direktna (bilo koja punoljetna osoba se može pojaviti u saboru na glasanju) i indirektna (odluke se donose preko predstavnika koji su izabrani). Demokracija ima jedan jaki apsurd u smislu da svi imaju pravo glasa. Apsurd je u tome što visoko obrazovani pojedinac koji razumije posljedice neke odluke ima ista prava kao i lokalni pijanac u nekom selu. Godine prolaze i osjet moći je opijajući. Oni koji su okusili vlast ne žele je se odreći i smišljaju načine kako da ju zadrže. Sloboda i pravo glasa kojim su se hvalili postaje samo iluzija. Dolazi do prevrata. Pojedinac ili skupina nalaze načina da zadrže vlast te ponovno nastaje vrijeme kada vlada pojedinac ili nekolicina te stalno ispočetka.

Ovim postom sam želio skrenuti pažnju na to da su sva društvena uređenja ista i loša. Stalno se mijenjaju i to kružno. Varijacije na temu, kao npr. apsolutna monarhija, izborna kraljevina ili pak vjerska kraljevina su pune svojih problema koji su dovoljni (zajedno sa svim ostalim uređenjima) za kojih 2000 knjiga.

Ono što je, u konačnici, važno, nije to da li vlada diktator, nekolicina generala koji su srušili vlast ili pak korumpirani neobrazovani idioti. Važno je da se dobro vlada, za dobrobit svih koji u državi žive.

Crnci su bili diskriminirani… Rasizam, čuli ste… Rosa Parks učinila je što se nitko drugi nije usudio. Usprotivila se Jamesu Blakeu, odbila sjesti u zadnji dio autobusa, odbila samu sebe prozvati drugačijom, manje vrijednom. Jedna žena.

Ponekad razmišljam o tom događaju… Crnci su morali proći kroz mnogo toga da bi mogli normalno živjeti. Trpjeli su maltretiranje, koliko fizičko, toliko i psihičko. Samo zbog toga što smo mi, bijelci, bili ljubomorni na činjenicu da se oni ne moraju kvarcati…

Što bi bilo kada bi se mi, pederi, mogli tako prepoznati (osim što bi lakše našli dečke (i curke curke))? Lemali bi nas na svakom uglu, maltretirali na koji god način bi stigli…

Poslali bi nas u institucije za liječenje pederizma. Malo elektrošokova nikome ne škodi, zar ne? Ili bi se ljudi navikli zbog spoznaje da smo tu, uokolo, a ne negdje daleko…

James Blake bio je vozač autobusa u kojem se tog 1. prosinca 1955. godine našla Rosa. “Nisam pokušavao učiniti ništa Parksici, već raditi svoj posao. Kršila je zakon, i što sam trebao učiniti? Taj prokleti autobus bio je pun i ona se nije željela maknuti u stražnji dio. Imao sam naredbe.” Istina je, koliko god Blake ispadao loš, činjenica je da je samo slijedio naredbe. Od koga? Bijelaca. Nekoga tko je ili bio zabavljen činjenicom da stvara tenzije, ili nekoga tko se na takav način mogao obogatiti na jeftinoj crnačkoj radnoj snazi (po kojoj može pljuvati).

Na neki način niti ne krivim homofobe. Odrasli su u sredini koja je uvjetovala taj stav. No on je morao od nekuda biti potaknut. Tko je taj kome mi smetamo? Kome je draže vidjeti ljude, prebijene samo zato što žive svoj život? Svaki dan srećem puno Blakeova, i znam da su oni samo dio piramide. Koja, ironično, kreće upravo od određenih pedera koji nisu spremni otkriti tu činjenicu kako ne bi narušili svom ugledu.

Peder je pederu najgori neprijatelj…

Ja čekam našu Rosu Parks, i vrijeme kada će borba pedera biti opjevana u mjuziklima (Under the rainbow, predlažem naslov).

P.S. Black je umro 2002. godine, Rosa 2005. Vidjela je što je postigla, i umrla sretna… Nadam se.